Na današnji dan napustio nas je velikan rocka David Bowie. Tom prigodom, najveća Bowiejeva fanovka u redakciji Otvorenog napravila je presjek njegove karijere

Lajkajte našu facebook stranicu

facebook.com/otvoreno.hr

 

Dvije su godine prošle otkako je čitav svijet rasplakala smrt velikog glazbenika Davida Bowiea. U naslijeđe nam je ostavio svoj opus, ali i zadnji album kao zagonektu jer je u tekstovima i spotovima s "Blackstara" predvidio svoju skoru smrt, svoju posljednju transformaciju. 

David Robert Jones ne prestaje inspirirati ljubitelje rock'n'rolla već gotovo šest desetljeća. Bowie je za rock ono što Tesla za fiziku: inovator, neshvaćeni genije, čovjek velike imaginacije, transformator novih ideja, luđak, vanzemaljac. Vjerojatno s Marsa kojeg često spominje u svojim pjesmama.

Nakon što je 2004. usred europske turneje doživio infarkt na stageu, povukao se u neku vrstu mirovine. Šuškalo se da mu je stanje kritično te da se kameleonu rocka bliži kraj. Međutim, Bowie je smrt nadmudrivao više od desetljeća, a u tom je periodu snimio još dva albuma, a pojavio se i u ulozi samog Nikole Tesle u filmu "Prestiž". U pripremi je bio i projekt mjuzikla o liku iz crtića Spužva Bobu. 

 

 

Bowie je svirao od svoje dvanaeste kada je nabavio plastični saksofon. Prvi puta je kao netko drugi nastupio u jednom intervju kasnih 60-ih gdje se predstavio kao aktivist Udruge za zaštitu dugokosih ljudi. Nadalje, Bowie je bio Ziggy Stardust, rock zvijezda tamnog sjaja, svemirski junkie Major Tom, distopijski detektiv Nathan Adler, psihodelični intergalaktični gusar Aladdin Sane, arijevac na kokainu The Thin White Duke i mnogi drugi mogući, nemogući i svemogući likovi. Tko je zapravo bio David Bowie, teško je reći. Onaj tko želi znati više o njegovu burnom životu, neka pročita izvrsnu biografiju „Starman“ koja je objavljena u izdanju Menarta 2012.

David Robert Jones rođen je 1947. godine u Brixtonu, predgrađu južno od Londona. S majčine strane naslijedio je sklonost duševnim oboljenjima, a polubrat mu je bio paranoidni šizofrenik. Zbog toga je Bowiea cijeli život bilo strah da ne poludi. U osnovnoj školi pjevao je u zboru, a istaknuo se i kao plesač. Kada je prvi put čuo Little Richardov „Tutty Frutty“ kazao je „mislim da sam upravo čuo Boga“. Rani rock'n'roll Little Richarda i Elvisa Preslya jako će utjecati na Davida kao klinca.

 

Šaka u oko i nož s dvostrukom oštricom

Kada je navršio 15, umalo je ostao bez lijevoga oka. Najbolji prijatelj, George Underwood zveknuo ga je šakom u svađi oko djevojke. Zaradio je teško oštećenje unutarnjeg oka zbog čega je čitav život teško raspoznavao boje. Usprkos okršaju, David i George i dalje su prijatelji, a Underwood mu je radio covere za neke od ranijih albuma.

Godine 1962. David Jones osnovao je svoj prvi bend, the Konrads u namjeri da zaradi prvi milijun. Međutim, ostatak ekipe nije dijelio njegov entuzijazam pa ih je napustio. Negdje u to vrijeme mijenja i ime jer mu ide na živce što ga miješaju s Davyjem Jonesom iz the Monkeysa. Nazvao se po američkom heroju i krijumčaru, Jamesu Bowieu te nožu s dvostrukom ošticom koji je junak često koristio. Prvi single „The laughing gnome“ izašao mu je 1967. , a šest tjedana kasnije i prvi album „David Bowie“ pod utjecajem tada popularne psihodelije s tripozofičnim versima nalik onima Syda Barreta.

Iako prvi album nije nešto kada se usporedi s ostalima, odskakao je od tadašnjeg prosjeka te se može osjetiti začetak onoga što će ga kasnije furati; lirska i scenska nepredvidljivost kao i kabaretski prizvuk. U to vrijeme upoznaje plesača i glumca Lindsaya Kempa koji ga podučava pantomimi, avangardnom kazalištu i comediji del arte što će mu dobro doći u kreiranju svojih alter ego likova kasnije u životu.

 

 

Single „Space Oddity“ pušten je 11. Srpnja 1969. , pet dana prije slijetanja Apolla 11 na Mjesec te je odmah postao hit. To nije bio slučaj s istoimenim albumom koji je izašao nekoliko mjeseci kasnije. Nakon kratke epizode s Marcom Bolanom u prvom glam rock bendu Hype, Bowie snima „The Man Who Sold the World“. Iako je pod velikim utjecajem začetnika heavy metala, Led Zeppelina i Black Sabbatha, svojom britkošću i jednostavnošću podsjeća na kasniju poetiku grungea stoga ne čudi da je naslovnu stvar dvadesetak godina kasnije obradila Nirvana.

 

Make way for the homo superior

„Honky Dory“ iz 1971. s hitovima „Changes“ i „Is there life on Mars“, svojevrsna je uvertira za skorašnji dolazak velikog Ziggija i njegovih Pauka s Marsa. To potvrđuje i stih „Make way for the homo superior“ (mjesta za superiornog čovjeka!) u pjesmi „Oh! You pretty things“. Upravo ovaj album Bowie će kasnije isticati kao jedan od najvažnijih i najdražih mu u karijeri.

Ziggy Veličanstveni stigao je godinu kasnije i mnogi ga smatraju jednim od najvažnijih ostvarenja u povijesti moderne glazbe. Uzor za kreiranje Ziggija, uz bio mu je i engleski rocker iz pedesetih, Vince Taylor koji je prolupao od previše droge pa se na koncertima predstavljao kao Isus Krist osobno. Znakovita je i godina u kojoj izlazi Ziggy. Te '72. na životu više nije nitko iz Kluba 27 te je Ziggy svojevrsni rekvijem i saga o njihovom sjaju, slavi i propasti, pogrebna muzika uz koju hipi generacija odlazi u povijest.

Ziggyja je Bowie morao umiroviti zajedno s bendom jer ga je opsjedao. Možda su Bowiea upravo promjene ličnosti očuvale od prerane smrti izazvane pretjerivanjem s opijatima. Nakon Ziggyja došao je također sjajni Aladdin Sane (72.), prva ploča koju je snimio u Americi. Svoje iskrcavanje u New York elegantno je opisao u pjesmi „Jean Jeanie“.

 

 

Diamond Dogs stigao je u proljeće '74. kao nagovještaj kraja glam rock faze. Dijamantni psi nastali su od materijala koje je Bowie pripremao za mjuzikl nadahnut Orwellovom „1984“. Međutim, Orwellova udovica nije mu htjela ustupiti prava. Svojim distopijskim postapokaliptičnim zvukom i versima kao da najavljuje nadolazeću eru punka. Na prvoj verziji ilustracije za cover vidjele su se genitalije likova pa je brzo povučena iz prodaje. To su sada kolekcionarski najvrijednija izdanja na vinilu te postižu astronomske cijene na aukcijama.

 

Crvene papričice, mlijeko i kokain

Konačni razlaz sa Ziggyjem i s glam rockom opčenito stigao je na albumu „Young Americans“. Anonimni njujorški glazbenik bio je najtočniji u opisu zvuka nazvavši ga „Plastični soul“. Za vrijeme snimanja albuma, u studio je nenajavljeno upao John Lennon kako bi malo jammao s ekipom. Zajedno su snimili „Fame“ i obradu „Across the universe“, koju je Lennon kasnije proglasio najboljom. Šteta što nije poživio malo duže da čuje Laibachovu.

Iako ga službeno ne uvršatavaju u berlinske godine, Station to Station ipak tu spada zbog poigravanja s elektronikom. Dok ga je snimao u L.A-u, jeo je isključivo crvene papričice i mlijeko te ušmrkavao ogromne količine kokaina. Bio je toliko urokan da se ne sjeća da je album uopće snimao u LA-u. Na Stationu se rodio i Bowiev novi alter ego, The thin White Duke, aristokratksi gospodin u bijeloj košulji, cnom prsluku i crnim hlaćama. Bijeli knez koketirao je s nacizmom što su mu mnogi zamjerili.

„Low“ ('76.) službeno je prvi album berlinske trilogije iako je sniman u Francuskoj. Elektronskiji je, eksperimentalniji i instrumentalniji od svih ranijih uradaka. „Jebote, preselio sam iz svjetske prijestolnice kokaina u prijestolnicu smacka (Heroina)“ rekao je o svojoj selidbi u Berlin. Na albumu se skidao s kokaina što se može čuti u pomalo šizofrenom zvuku punom iritirajuće boli, a kako se osjećao, najbolje govori naziv ploče.

„Heroes“ su jedini album iz trilogije koji je u potpunosti snimljen u Berlinu. Naslovna pjesma postala je bezvremenska te se pjeva, svira i pušta u svim prilikama, od vjenčanja, prosvjednih skupova do sprovoda. Svaki dio berlinskog triptiha unosi nešto svoje pa tako i „Lodger“, koji je potpuno konceptualan. Nakon Berlinskih dana, pomalo se zasitio od svega. 

 

 

-Kad sam vidio da iza mene stoji mašinerija od 200 zaposlenika. Da više ne znam tko su ti ljudi koje plaćam, postao sam svjestan da sam se pogubio, ali ovaj put ne od
droge nego od uspjeha, pa sam digao ruke od svega, rekao je David 1989. , nekoliko mjeseci prije nego što je stopirao samostalnu karijeru i postao član noise rock benda Tin Machine. Isto kao kolegi Micku Jaggeru, '80-e su za Bowieja bile desetljeće u kojima je mlatio novce na saharinskim hitovima koji i danas krase većinu nostalgičnih top lista. No, vratimo se na početak.

 

Od hipija do japija

Krenulo je obećavajuće. Početkom desetljeća snimio je „Scary Monsters“. Album je preteča industrial rocka koji će tek 15 godina kasnije popularizirati Nine Inch Nails i Marilyn Mansom. Tada mu je uspjelo i motivirati kratkotrajni subkulturni pokret - nove romantičare koji su kopirali pjevačeve avangardne kostime i hranili se njegovim nerijetko dvosmislenim tekstovima.

Tri godine kasnije izlazi „Let's Dance“ na kojem se često lome koplja kritičara i obožavatelja je li riječ o genijalnom pop albumu u maniri „Thrillera“ od Michaela Jacksona ili početku kreativnog kraja. No činjenica je da „Let's Dance“ za razliku od naredna dva albuma i danas zvuči svježe. Njime je ušao u prvu ligu. Od zvijezde, postao je megazvijezda.

 

 

Odjednom ga nitko nije više gledao kao ekscentrika upitne seksualne orijentacije nego kao biznismena istovjetnog japijima s Manhattana – na kraju krajeva o njima i za njih je 80-ih i pjevao. Sjena tog albuma nikad ga nije napustila, a slušatelji neupućeni u Bowiejevu karijeru po tom albumu ga znaju. No koliko god "Let's Dance“ zrači profinjenošću, toliko „Tonight“ i „Never Let Me Down“ isijavaju umorom i konfuzijom.

Naravno, to se nije odrazilo na Bowiejevu popularnost, ali jest na renome kreativca. Zato nerijetko čujemo kako nakon prve polovice 80'-ih nije snimio ništa vrijedno spomena. Ali ta kao i velika većina priča o Bowieju je smiješna. Dovoljno je spomenuti
briljantni „Outside“ iz 1995. ili „Heathen“ iz 2002. pa je jasno da je pjevač od sredine pa do kraja '80-ih samo skupljao snagu, a i bogatstvo.

Kako god bilo, svojim konačnim odlaskom, 10. siječnja 2016. ostavio je veliku prazninu. Ma koliko god se njegovi imitatori trudili da ju nadoknade, ovakav umjetnik samo se jednom rađa. 

 

Neke činjenice o Bowieu koje možda niste znali

Danny Boyle ga je tražio da svira „Heroes“ na otvorenju Olimpijskih igara u Londonu ali nije pristao. Svejedno, Heroes je bila neslužbena himna manifestacije.

Snimio je 28 filmova u kojima je igrao najrazličitije uloge, od Poncija Pilata u Scorseseovom „Posljednjem Kristovom iskušenju“, Andya Warhola u Basquiatu do Nikole Tesle u Prestigeu. Glumio je i u Linchevom „Fire walk with me“.

2004. mu je ponuđena viteška titula koju je s guštom odbio.

Njegov veliki idol Lou Reed ga je pijan ispljuskao kao psa kad mu je Bowie rekao da mora prestati piti. Godinama zbog toga nisu pričali. Kasnije je Bowie producirao njegov najbolji solo album, „Transformer“.

Prijateljevao je i s Iggyem Popom, a bili su i ljubavnici. Kad je Iggy prolupao od alkohola i droge i završio u ludnici, jedino mu je Bowie dolazio u posjetu. Nakon toga su otišli zajedno živjeti u Berlin.

Tvrdi da je plesao Moonwalk 10 godina prije Jacksona na turneji Diamond Dogs ('74.)

Od kokaina ga je spasila njegova druga žena, somalski model Iman s kojom je živio do svoje smrti.

Rođen je na isti datum kao Elvis Presley, Stephen Hawking, Shirley Bassey i Ivan Gundulić.

Mia Mitrović

Reci što misliš!