"Ol smo za jedan dan" tako postaje lightmotiv u kojem vino, pošalica i ćakula nude perspektivu otpora brutalnosti nepredvidljivog života, a sami likovi mame smijeh u najtragičnijim životnim situacijama.

Lajkajte našu facebook stranicu

facebook.com/otvoreno.hr

 

 

U splitskom HNK od 22. prosinca Splićani i zaljubljenici u kazalište imaju priliku pogledati dramu 'Ol smo za jedan dan', nastalu po 11 priča iz Libra Marka Uvodića, u režiji i adaptaciji Trpimira Jurkića.

Jurkić je za uprizorenje drame odabrao sjajnu glumačku ekipu, među kojom su se našli, uz samog autora, doajeni kazališta Nenad Srdelić, Arijana Čulina, Snježana Sinovčić Šiškov te mlade nade netom proizašle sa splitske Akademije; Stipe Radoja, Monika Vuco te Petra Kovačić Pavlina.

Ta protuteža starog i mladog, u dinamičkoj igri izmjene recitativa, komentara i Jurkićevih stihova, daje predstavi od početka do kraja jedan skladni ritam uz melodičnu glazbu koju na gitari izvodi Domagoj Mijić.

Samu predstavu otvaraju glumci poredani u horizontalnom nizu, pjevajući i imitirajući mačke, pantagane, lastavice, pivce kao drage goste splitskog dvora u kojem će se u sljedećih 11 priča odvijati peripetije među siromašnim splitskim familijama, čiji arhetipski predstavnici poput Mare Vlajine, postolara i sina mu Špira, neviste Mare Lajavice i drugih, ocrtavaju Split početkom dvadesetog stoljeća, perpetuirajući frazu "Ol smo za jedan dan" kao poziv na život, brutalan i čist u svojim neodgodivim zahtjevima..

Jer ča smo na ovom svitu nakon što ostanemo bez muža na raboti u dalekoj zemlji, i pokopamo djecu jer nemamo za platit doktora, nakon šta nam peronospora uništi vinograde, a kuća se počne urušavati pod bremenom neimaštine...

Da nema bogatog susjeda s kata poviše, bili bi prisiljeni misliti na puno veće probleme, koji su nerješivi, a to ne valja. Tu nastupa ona dalmatinska lajavština i humor, tvrd i nemilosrdan baš kao i sam život, ali simpatičan u svom ishitrenom šarmu bez dlake na jeziku.

Jurkić je jako uvjerljivo i režiserski vješto uspio predočiti svakodnevicu malih ljudi smještenu u stare splitske kvartove Varoš i Get, ispunjenu pismom, sitnim svađama i spletkama kako da ušićare koju rakijicu ili paru više na račun drugoga. Vrhunac tog grotesknog humora je kada dva prijatelja združena u biznisu pokapanja mrtvih do besvijesti piju na veresiju jer nikako da umre neko od vlastele kome mogu skinit postole. Na kraju umre jedan od njih dvojice ostavljajući drugoga u tuzi jer je imao probušene postole.

A kad je tuga, onda mora da se kara sa susjedima, jede i pije, kao i kad ti umre dijete pa na putu do Sustipanskog groblja sa ekipom svratiš u birtiju i zaboraviš na dijete u ekstazi salonskih razgovora u kojima se baš kao i danas, samo puno neposrednije, iskrenije i s više osobnih uvida, pričalo o tome ča bi bilo da je zemlja okrugla, i o čemu govorimo kada govorimo o ljubavi. O vreći punoj dukata, ili dignutoj ruci, ili djeci koju nemaš sa čime prehraniti? Je li bolje živjeti bez ljubavi ili umrijeti od ljubavi?

Heroji ove drame ne nude odgovore, već naprosto žive punim plućima, ne zamarajući se s onim što nam sutra donosi. "Ol smo za jedan dan" tako postaje lightmotiv u kojem vino, pošalica i ćakula nude perspektivu otpora brutalnosti nepredvidljivog života, a sami likovi mame smijeh u najtragičnijim životnim situacijama.

Predstava je ovo kompozicijski gusta, u kojoj se mnogo priča u jednom dahu, a priče u prvom licu popraćene komentarima u trećem licu, između kojih glumci moraju balansirati, čine im ponekad teškim zadržati nivo intenziteta i jasno impostirane dikcije od početka do kraja, što može predstavljati mali problem publici, osobito onima nenaviknutima splitskoj čakavštini.

Od spomenute glumačke postave, najviše reakcija publike ipak su izmamile Arijana Čulina, koja je osim širokog dijapazona karaktera, pokazala i jako dobre vokalne sposobnosti, te Snježana Sinovčić u emotivnoj i glumački zahtjevnoj izvedbi kume Dujke koja je pokopala dva muža, a i treći je na putu. Pohvale idu i mladoj gardi od kojih bih izdvojila Petru Kovačić Pavlinu (scenski i govorno uvjerljivu u ulozi lajave rospije s govornom manom) na vjernom predočavanju osobenosti krajnje individualiziranih karaktera i suverenom vladanju splitskom čakavštinom, koji su izumrli još i prije njihovog rođenja.

Jednostavna scenografija u kojoj su stalni rekviziti samo postavljeni tiramol s kojeg visi roba i vanjsko stepenište kao naličje starih splitskih kuća ispred kojih se sve odvija u zajedničkom dvoru, ostavljaju prostora za manevriranje scenom u poziciji brzog izmjenjivanja uloga, između ostalog i na stolicama u kojima se kao ping pong lopticama ukrštavaju likovi jedni s drugima, u neraspletivom kolopletu sudbine, koja je istovremeno tako individualna i tako zajednička, baš kao i klupa na kojoj sjede na bdjenju i uz bokal vina hvale pokojnika s kojim su se karali sat vremena prije... I tako to traje dok ne popadaju pijanih glava, u kolektivnom zaboravu slaveći život, tako kratak i sladak u svojoj gorčini.

Iako se možda čini da je Jurkić pribjegao karikiranju u opisu situacija i likova, u ovom slučaju taj postupak ne strši, već predstavu čini pristupačnijom za gledanje, a u gusto raspoređenim pričama likove diferencira na razini simbola. Jednostavna forma i scenografija uz već spomenutu glazbu ritmički razbija sižejnu zasićenost drame govorom i tako omogućuje publici da se do kraja uživi u priču, koja je ipak okosnica drame.

Za završetak predstave Jurkić je odabrao projekciju stare splitske jezgre u noćnom ambijentu, po čijim se predjelima šetaju neki novi likovi, baštinici jednog vremena i kulturnog nasljeđa koje nepovratno odlazi. U tom smislu ova predstava je postavljena u pravo vrijeme kao osvježenje koje mami "suze i smij staroga Splita", a novijim generacijama svojom pristupačnošću služi kao svojevrstan vodič u vlastitu prošlost.

Splitski je HNK na najbolji način proslavio 140 godina svog postojanja i 70. obljetnicu smrti Marka Uvodića, oca splitskog novinarstva i jednoga od najvećih kroničara staroga Splita, čija je univerzalna humoreska i dopadljivost likova uronjenih u vlastitu sudbinu, tako sličnih nama samima, unatoč krajnje lokaliziranom govoru, nit vodilja za svaku priču. Stoga i nije nužno razumjeti svaku rečenicu da bi se uhvatio duh jednoga vremena, i jednoga grada. A ono što je najbolje u cijeloj priči je, kako na početku predstave komentira Jurkić iz usta samog Uvodića, parafrazirajući de Maupassanta, to što je ona od početka do kraja istinita.

Antonija Šitum 

Reci što misliš!