I ove su godine svima puna usta teze kako je Noć vještica iskazivanje poštovanja Đavlu. Evo zašto je to daleko od istine

Lajkajte našu facebook stranicu

facebook.com/otvoreno.hr

 

Sve popularniji praznik Halloween svake je godine predmet rasprava na nekim internetskim portalima. Neznanje je osnovni razlog zašto medijima dominiraju ideološki utemeljena mišljenja umjesto povijesnih činjenica i znanstvenih argumenata. Tako, primjerice nekadašnja starleta, a danas velika katolkinja Simona piše kako je Halloween "poganski praznik koji bi značio 'hell', pakao i 'ween' od korijena 'win' što znači 'pobijediti', a to znači: 'pobjeda pakla'".Prethodna je tvrdnja skandalozna, baš kao i čitav niz drugih besmislica na koje je bolje ne trošiti vrijeme. Simonina tvrdnja nije posljedica tek pukog nepoznavanja etimologije nego namjerno izazivanje moralne panike čiji je jedini cilj ocrniti sve ono što je drukčije i što se ne uklapa u ultrakonzervativan pogled na svijet. Jer, imenica Halloween kršćanskog je podrijetla! Nastala je skraćenjem engleskog pojma All Hallows' Eve "Navečerje svih svetih" koji su rabili kršćani, a ne pagani. Hallow, naime, znači "svet". Upravo zato, od suvremenih pagana nikada nećete čuti da slave Halloween nego – Samhain.

 

I Božić je paganski blagdan 

Dakle, paganski običaji sa Samhaina prebačeni su na Halloween koji nije duhovni blagdan nego građanski praznik u angloameričkoj kulturi, a uistinu je proistekao iz keltskog Samhaina.

No da bismo uopće shvatili što je Samhain potrebno je reći da su katolici koji se užasavaju nad rezbarenjem bundeva – najobičniji licemjeri. Istodobno ne vide ništa loše u kićenju božićne jelke ili bojenju uskrsnih jaja. Kako to da u tim slučajevima ne govore o "odvratnim poganskim običajima"? Odgovor je: Zato što su ti običaji davno asimilirani, pa se više ne osjećaju kao paganski. Dakle, dragi katolici, ako već pljujete po bundevama, onda ni slučajno više nemojte kititi jelku ni bojiti jaja!

Zapravo, katolički je kalendar naprosto preuzeo kompletan paganski mit o Suncu koje se rađa, odrasta, stari, umire i ponovno se rađa, sve to unutar jedne godine. Paganski se bog Sunca rađa na zimski suncostaj, 21. prosinca.

Prema tome, nisu samo Božić i Uskrs preuzeli pagansku simboliku nego i Svijećnica, Blagovijest, Jurjevo, Duhovi, Ivanje, Blagdan preobraženja, Miholje, Blagdan svih svetih, Mitrovo, Martinje i još neki.

Paganski kalendar, tzv. kolo godine svoje podrijetlo ima još u kalendarskom sustavu drevnih indoeuropskih stočara koji su prije otprilike deset tisuća godina počeli uzgajati stoku diljem Europe i Azije (vrijeme velike agrarne revolucije).

Godina se ponajprije dijeli na dva jednaka dijela – svijetli (ili ljetni) i tamni (ili zimski). Starim Slavenima godina je počinjala na proljetnu ravnodnevicu. To je bio početak svijetle polovice koja je trajala do jesenske ravnodnevice kada je počinjao tamni dio godine. No, kako je Crkva već u 5. stoljeću uvela Jurjevo na datum 23. travnja, tako se početak godine pomaknuo na taj datum (čemu je zacijelo pripomogla činjenica da ime Juraj neodoljivo podsjeća na ime mladog paganskog boga proljeća Jarila). Tada je počela poslovna i poljoprivredna godina, djecu bi slali na šegrtovanje, a stoka je kretala na pašnjake. Tamni dio godine počinjao je 26. listopada na Mitrovo ili Blagdan sv. Dmitra. Tog su se dana zaključivali računi, djeca bi krenula u školu, a sav je urod morao biti pobran.

 

Proslava zajedništva

 U paganizmu se pobjeda Sunca na zimski suncostaj simbolički predstavlja rođenjem djeteta. Ono je poput novorođenčeta, još slabo i u potpunoj ovisnosti o Boginji Majci. No, svakim novim danom, Sunce bi se dizalo nad horizontom, dijete bi raslo i jačalo. Već na sredini zime, on je maleni dječak koji navješćuje novi procvat. Na proljetnu ravnodnevicu, Sunce je mladić koji oplođuje Božicu Djevu, a na sredini proljeća oni se vjenčaju na božanskoj svadbi. Ljetni suncostaj suprotnost je zimskom. Sunce je u svom najvišem položaju, poput kralja na vrhuncu moći. No to je ujedno i trenutak njegova poraza jer od toga se dana Sunce počinje kretati svojom silaznom putanjom. Na sredini ljeta njegova je moć već vidno oslabljena pa ga zamišljamo kao mudroga starca. Na jesenskoj ravnodnevici on umire, što je zanimljiv misterij. Odlazi u zagrobni svijet odakle se javlja na sredini jeseni te navješćuje svoje ponovno rođenje. Potom se vraća u utrobu Majke da bi se opet rodio prvog dana zime.

I tako dolazimo do Samhaina. To je onaj trenutak u godini kada pagani štuju svoje pretke i kada zamišljaju da se bog Sunce još jednom javlja iz zagrobnoga svijeta te navješćuje svoje ponovno rođenje na zimski suncostaj.

U spomenutoj hrpetini besmislenih internetskih članaka o Halloweenu, možete isto tako pročitati kako su "pogani prinosili ljudske žrtve bogu Samhainu". Još jedna idiotarija. Naime, ne postoji nikakav bog Samhain. No, istina je da naziv Samhain etimološki još nije razjašnjen. Ipak, to ime najvjerojatnije dolazi od prakeltske imenice *samani ili *samoni što znači "sabor, okup, skup, skupština". Za usporedbu, i u sanskrtu i u gotskom riječ samana je prilog koji znači "skupa, zajedno".

 

Štovanje predaka

Kako je kršćanstvo preuzelo i ovaj paganski blagdan, nazvavši ga "Blagdanom svih svetih", proisteklo je mnogo kršćanskih pojmova, poput: All Hallows, Hallowmas, All Hallow's Day, All Hallow's Eve i Halloween.

Na Samhainu pagani štuju pretke. Odaju počast onima kojih više nema. Uređuju oltar za pretke, pale svijeće njima na spomen, nude im hranu i piće. Kao što mi želimo dobro svojim potomcima, na ovom blagdanu pokazujemo da osjećamo ljubav svojih predaka koji su nama, svojim potomcima, također željeli samo dobro. Štujući njih, štujemo i sami sebe. Vrijeme je refleksije nad vlastitim životom i korijenima. Molimo ih za pomoć, vodstvo i mudre savjete.

O Samhainu se pagani na šaljiv način suočavaju sa smrću, pa je to vrijeme općeg meteža i zbrke. Ljudi se maskiraju i čine razne nestašluke, zafrkavaju i plaše jedni druge (od čega potječu poznati običaji rezbarenja bundeva i prerušivanja u mrtvace, duhove, zombije i sl.)

Naime, ovo je vrijeme da se suočimo s konceptom smrti i spoznamo kako nakon nje dolazi novi život. Kad nam smrt više nije nepoznanica, iščezava i strah od bilo čega drugog. No, racionalna strana straha zapravo je oprez koji nam od najvećeg neprijatelja može postati najvjerniji životni saveznik. Kod takvog suočavanja, osjećaj jeze i užasa prirodno se budi. No, kao što ratnik mora preobraziti strah u oprez, tako ga i svatko od nas mora preobraziti u nadu, blaženstvo i spokoj. Suočavanje sa strahom također je suočavanje sa slabostima. Proslava Samhaina koristit će nam da se lakše nosimo s "najdepresivnijim dijelom godine". Čak će se i psihoterapeuti složiti s time da ikonografija ovog sabata i običaji poput Jackova fenjera ili plesa mrtvaca pridonose rastakanju društveno uvjetovanog koncepta smrti i potisnutih emocija, što je zdravo iskustvo, kako za odrasle, tako i za djecu.

 

Inače, i stari Slaveni u isto doba godine slavili su Djedove, blagdan koji Rusi danas nazivaju Dziady. Dakle, u isto dobna godine, isti blagdan štovanja predaka u različitim europskim narodima. Odjednom rezbarenje bundeva više nije toliko strano, zar ne!?

 

Kako je Crkva sve preuzela?

 Crkva je u potpunosti preuzela i asimilirala Samhain. On se odrazio u čak tri kršćanska i dva građanska praznika!

Dana 13. svibnja 609. papa Bonifacije IV. pretvorio je rimski hram Panteon (hram svih bogova) u Crkvu Svete Marije od mučenika (posvećen svim svecima i mučenicima). Tako je nastao blagdan na kojem su se slavili svi katolički sveci i mučenici. Neki povjesničari smatraju da su crkveni oci izabrali taj datum kako bi se podudario s paganskim rimskim lemurijama (Lemuria) koje su se obilježavale 9., 11. i 13. svibnja. Posebnim noćnim obredima tada su se umirivali i tjerali negativni duhovi (lemuri ili larve). Inače, poznato je da su irski katolici do 9. stoljeća slavili Dan svih svetih 20. travnja, možda baš zato što nisu htjeli imati ništa s vremenom kad su pagani štovali svoje pretke i duhove.

Emotivno nabijeni Samhain bio je snažno ukorijenjen u narodu, pa ga Crkva nikako nije mogla iskorijeniti. Tako se već početkom 9. stoljeća Dan svih svetih slavio 1. studenog diljem Evrope. Konačno, franački kralj i rimsko-njemački car Ljudevit I. Pobožni po nalogu pape Grgura IV. i "uz pristanak svih biskupa", godine 835. zakonski je odredio da se katolički Blagdan svih svetih ili Sisvete prebaci na 1. studenog.

 Kako su pagani slavili Samhain tri dana (31. listopada, 1. studenog i 2. studenog), Crkva je preuzela čak i taj element; pa se 1. studenog slave svi sveci (koji su kanonizirani i oni koji još nisu), dok je 2. studenog Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan. Što se pak tiče 31. listopada, u katoličkim se crkvama tradicionalno održava molitveno bdijenje uoči Svih svetih koje se naravno podudara s Noći vještica, a u engleskoj se tradiciji naziva All Hallows' Eve "Navečerje Svih svetih". Sva tri dana zajedno nazivaju se Hallowmas

Na Sisvete katolici posjećuju i uređuju groblja, te se mole za sve one duše koje su u čistilištu i zasvoje najmilije koji više nisu s njima. Pagansko naslijeđe toliko je snažno da i dan-danas neki katolici taj blagdan nazivaju Dan mrtvih, npr. Día de Muertos u Meksiku, što nije u skladu s katoličkim naukom.

Danas se Katolička crkva snažno opire paganskom obilježavanju Samhaina (kao i građanskom Halloweenu). Ističe kako su duhovi, kosturi, vještice, vampiri, mumije i svjetleće bundeve "najbolji dokaz da je riječ o štovanju đavla". Da nije žalosno, bilo bi smiješno.

Dorino Manzin

Reci što misliš!