Bivši predsjednik Iskoraka, aktivist, televizijski voditelj, indolog, publicist i novinar Dorino Manzin smatra da je sâm koncept vjerovanja potpuno besmislen i da je to osnovni razlog zašto je postao ateist.

Lajkajte našu facebook stranicu

facebook.com/otvoreno.hr

 

Kratak odgovor na pitanje iz naslova glasi: "Zato što sam počeo razmišljati". Slijedi nešto duži.

Pretpostavljam da bi mnogi pomislili kako je kod mene došlo do dubokog razočaranja u Crkvu zbog svjetonazorskih stavova, napose o homoseksualnosti. No, to nije osnovni razlog. Da mi je to smetalo, možda više ne bih pripadao nijednoj vjerskoj zajednici, ali bih i dalje ostao vjernik. Općenito, smatram da neslaganje s praksom religijskih zajednica i njihovih vođa nije dovoljan razlog da osoba prestane vjerovati u Boga. Da se malo našalim, potrebno je da dođe do pravog obraćenja!

Potrebno je, naime, da osoba odbaci sâm koncept vjerovanja. Upravo je do toga došlo u mom slučaju. To je temelj ateizma i agnosticizma, tj. nevjerništva.

Nekada sam bio vjernik. Od dvanaeste sam naširoko proučavao religiju, a nakon studija profesionalno sam se bavio istočnim religijama i filozofijama, da bih unatrag desetak godina proučavao (neo)paganizam što je na koncu iznjedrilo objavu triju knjiga na tu temu, osnivanje Paganskoga kruga Hrvatske, ali i svojevrstan oblik "duhovnosti" koji i danas rado slijedim. No, da se razumijemo, na Dawkinsovoj ljestvici od 1 (bog sigurno postoji) do 7 (bog sigurno ne postoji), stavljam se na poziciju 6,5. To znači da ne vjerujem u postojanje boga, ali ostavljam teoretsku mogućnost da postoji nekakva viša sila u svemiru, koja bi eventualno mogla biti bog. I odmah da pojasnim, to ne znači da sam "agnostik, a ne ateist", kako se često krivo interpretira.

Naime, na pitanje: "Postoji li bog?", postoje tri odgovora: "da", "ne" i "ne znam". No, na pitanje: "Vjeruješ li u boga?", moguća su samo dva odgovora: "da" i "ne". Jer, ne možete ne znati vjerujete li ili ne. Ili vjerujete ili ne vjerujete. Prema tome, samo na prvo pitanje možete načiniti distinkciju između teista, ateista i agnostika. Pritom, teist kaže: "Bog (sigurno) postoji", ateist kaže: "Bog (sigurno) ne postoji", a agnostik: "Ne znam postoji li bog. Možda postoji, možda ne". No, na drugo pitanje postoji razlika samo između vjernika i nevjernika. Vjernik vjeruje, a nevjernik ne vjeruje. Prema tome, nevjernik ste bez obzira na to jeste li agnostik ili ateist. A kako se pojam "nevjernik" često izjednačava s pojmom "ateist", dolazi do dvojnoga značenja potonjeg: "onaj koji smatra da bog (sigurno) ne postoji" i "onaj koji ne vjeruje u boga". Da skratim, ja smatram da bog najvjerojatnije ne postoji (ali ostavljam tu mogućnost) pa samim time ne mogu vjerovati u ono za što nisam siguran da postoji.

Nakon što sam s dvanaest prošao vjeronauk (u ono doba, na svu sreću, u crkvi, a ne u školi), toliko sam se razočarao u katolicizam da sam već nakon dva mjeseca odbacio tu religiju. Potom sam obilazio sve moguće vjerske zajednice: islamsku, pravoslavnu, evangeličku, reformiranu, baptističku, adventističku, pentekostnu, mormonsku, Jehovine svjedoke, a zatim su na red došle istočne religije. Sedam godina slijedio sam višnuističku bhakti-yogu, tj. praksu pokreta Hare Krišna. Posjetio sam i Sai Babu u Indiji. No, nakon studija odbacio sam i posljednji tračak religioznosti. A onda sam počeo filozofski promišljati o religiji pa sam zaključio da je vjerovanje potpuno štetno i besmisleno.

Prema tome, moj ateizam nije utemeljen na neslaganju s naukom bilo koje religije, kao ni na gorčini ili ljutnji nego na zaključivanju utemeljenom na logici i razumu. Došao sam do zaključka da je vjera besmislena; a religija štetna i pogibeljna, ispolitizirana, nemoralna i prijetvorna da ju smatram najvećom ljudskom tragedijom i karcinomom koji izjeda zdravo tkivo čovječanstva. No, to nije tema, pa ću to ostaviti za neku drugu raspravu. Ovdje ću se fokusirati na vjeru.

Jedna od rečenica na koju instinktivno prevrćem očima jest: "Pa u nešto moraš vjerovati". Moj odgovor je: "Ne. Upravo suprotno. Jedino logično i ispravno jest – ne vjerovati ni u što".

Čim sam si postavio pitanje: "Pa zapravo… zašto u bih u bilo što trebao vjerovati?", shvatio sam da sam – ateist.

 

Ima li koga u susjednoj prostoriji?

Evo jednog scenarija. Nalazite se sa mnom u jednoj prostoriji. Ona imaju vrata. No mi ih ne možemo otvoriti. Znamo da iza njih postoji nekakva prostorija, ali ne znamo ima li koga unutra. Razmišljajući o tome, ja zaključim da u prostoriji ima nekoga. No, vi kažete da nema nikoga. U ovom scenariju, iz nekog razloga, mi ta vrata nikada i nikako ne možemo otvoriti. Što nam je činiti? Možemo samo vječno nagađati. Bilo bi neprimjereno i nemoralno da vas počnem tjerati na mišljenje da je u toj sobi netko, ili obratno – da vi mene prisiljavate da vjerujem kako u prostoriji nema nikoga. No još važnije, bilo bi besmisleno da počnemo "vjerovati" kako unutra nekoga ima ili nema. Zašto bismo to činili?

Jer, što zapravo znači "vjerovanje"? Prihvaćati da je istina nešto što se ne može dokazati!

Ponavljam pitanje: Zašto bi itko vjerovao u bilo što? Zašto bismo prihvaćali da je nešto istina, iako to ne možemo dokazati? Iz perspektive nevjernika, vjera je nemogućnost suočavanja s realnošću i traženje utjehe ili odgovora u sferi izmišljenog, tj. nestvarnog. Isto tako, "vjerovati" znači "živjeti sa stavom za koji do kraja života ne možemo znati je li istinit ili nije".

Dakle, u scenariju dviju prostorija, jedino što nam preostaje jest – sporazumjeti se kako ne znamo ima li koga u susjednoj sobi ili ne. No, možemo dodati kako se ja nadam da ima, dok vi i dalje pretpostavljate da nema. To ne bi bilo sporno.

Prema tome, pitanje "Ima li boga?", tj. "Je li cijeli ovaj svemir stvorilo neko višnje, inteligentno biće, koje može ili ne mora imati osobnost?" zacijelo nije glupo! To je sjajno pitanje, možda i jedno od najboljih! Ono je posve legitimno i logično za čovjeka koji prirodu ionako doživljava kao niz akcija i reakcija; pa prirodno može pretpostaviti da iza kozmičkih posljedica može postojati kakav nevidljiv uzrok.

No da bi se nešto potvrdilo, moramo imati dokaz! Dokle god se ona vrata ne otvore, ne možemo sa sigurnošću tvrditi ima li unutra koga ili ne. Upravo je tako i s bogom. Možemo samo nagađati. I to nije problem. Filozofske spekulacije nisu nikakva smetnja ni prijetnja dokle god ih shvaćamo kao to što jesu – spekulacije, ideje, zamisli, koncepti; a ne činjenice. Dokle god nemamo stvaran i opipljiv dokaz, postojanje boga mora ostati – otvoreno pitanje.

Vjera je neizrecivo štetna i opasna jer "mišljenje" izjednačava s "činjenicom". Ona time postaje "laž". Osoba laže samoj sebi. Uvjerava se u istinitost priče za koju ne postoje nikakvi dokazi!

 

Sumnja, a ne vjera!

Ako je vjera štetna, je li njezin antipod koristan? Što bi uopće bio antipod vjeri? Odgovor je – sumnja! I da, odgovor je točan. Sumnja je itekako korisna! Ona je pokretač istine, znanja i znanosti. Ona je korijen znanstvene metodologije! A vjera je tek smetnja, prijetnja, zastoj. Jer ako vjeruješ u konačan ishod, nema smisla dalje istraživati. Ako "znaš" kako je svemir nastao i što će se dogoditi u budućnosti, zašto bi išta istraživao? 

Zapitajte se, biste li dopustili da vas operira osoba koja kaže: "Ja nisam školovani kirurg, zapravo nisam ni liječnik, ali vjerujem da ću obaviti sjajnu operaciju"? Biste li dopustili da vam sudi osoba koja kaže: "Ja nisam sudac, nisam ni pravnik, ali vjerujem u svoje odluke"? Biste li sjeli u putnički zrakoplov kojim će upravljati osoba čije je jedino navigacijsko iskustvo igranje na PlayStationu, ali čuje glasove koji mu govore da je sjajan pilot?

Smatram da je potpuno licemjerno odgovoriti na sva ta pitanje s "ne", a u isto vrijeme reći: "Ja nisam znanstvenik niti znam ikoga tko može dokazati postojanje boga, ali vjerujem da postoji takav i takav bog, da je svemir nastao tako i tako, te da se nakon smrti događa to i to". Zar to nije licemjerno i besmisleno? Uostalom, ja vam mogu reći: "Vrati mi onih 100.000 eura koje sam ti posudio". Na vaše čuđenje i poricanje, ja mogu reći: "Ne mogu dokazati da sam ti posudio novac, ali vjerujem da jesam! I ne samo to! Ta mi vjera daje utjehu u teškim trenucima. Eh da i još nešto, molim te da poštuješ moje vjerske osjećaje".

 

Utjecaj vjere na jezik

"Vjera" i "vjerovanje" toliko su štetni koncepti, da su zatrovali čak i jezik! Naime, "vjera" ponajprije znači "veliko pouzdanje u koga ili u što; povjerenje" (u Anićevu rječniku "vjera" 2a). No pod utjecajem religije došlo je do desemantizacije tog pojma, pa danas prevladava njegovo drugo značenje: "znanje koje se svodi na subjektivno intuitivno uvjerenje i koje se ne može provjeriti empirističkom provjerom ni racionalnim postupkom" (2b). A upravo takvoj vjeri moramo reći zbogom!

Međutim, naravno da u životu možemo i smijemo i trebamo vjerovati. U liberalnoj demokraciji često ćete čuti pojam "u dobroj vjeri". Naravno da kao humanist smatram da svakoj osobi treba pristupiti u dobroj vjeri, bez predrasuda. Samo ako postoji dokaz ili osnovana sumnja, tada se može naprosto zaključiti da je osoba izigrala naše povjerenje. I sve je to ljudski. S ateizmom neće nestati vjera. Upravo suprotno, ponovno će zadobiti svoje osnovno i jedino ispravno značenje.

 

Ako je vjera besmislica, što je tek onda religija?

No priča ide dalje! Pazite sad koliko je tek religija suluda. Ona objedinjuje brojna vjerovanja i trpa ih u jednu priču. Što to znači? Ako ste katolik, ne možete vjerovati samo u postojanje boga, nego u točno onakvog boga kako ga opisuje katolički nauk. On je Otac, Sveznajući, Svemogući, Stvoritelj svega, ali je i Sveto Trojstvo, dakle i Isus i Sveti Duh. On se obraćao starim Židovima, a onda je došao na jedan planet u jednom zakutku jedne od stotinu milijarda galaktika gdje je u ljudskom obličju umro u najgorim mukama kako bi nam omogućio da se spasimo od vječne propasti, do čega je došlo kada je prije nekih šest tisuća godina zgriješio prvi ljudski par i to tako što su na nagovor đavla u obliku zmije pojeli plod sa stabla s kojega nisu smjeli.

Ako za postojanje boga nemamo nikakve dokaze, samo puke spekulacije, koliko je onda tek nevjerojatna istinitost takve konkretne priče!? Uostalom, ako postoji bog, kako znate da on nije Višnu ili Alah ili Manitu ili da ne postoji više bogova?

Ali ni tu nije kraj! Ako ste katolik, onda valjda prihvaćate i postojanje vraga, tj. đavla ili Sotone. Što s njim? Je li i on stvarna osoba? Nadalje, vjerujete u anđele, arkanđele, svece, raj, pakao, čistilište…, a onda i u Adama i Evu, postojanje divova i općeg potopa, te čitav niz povijesno neutemeljenih priča, a uza sve to još i bezbrojne praktične savjete o životu. Drugim riječima, svoj život podređujete religijskom vodstvu na temelju priča, mitova i legendi objedinjenih u jedan nauk o "svemu".

Neki su ljudi svega toga svjesni pa svejedno i dalje vjeruju jer im to daje smisao, cilj i utjehu. No, to je vrlo nepošteno prema samome sebi. Vjera je lak izlaz, samoobmana i nesposobnost suočavanja s realnošću. Utjeha se ne traži u neznanju. Traži se u zagrljaju voljene osobe i na stotinu drugih načina. A emancipirana i odgovorna osoba sa životnim teškoćama nosit će se realno, pri čemu joj nitko neće oduzeti pravo da mašta, da zamišlja, da spekulira, da pretpostavlja, da bude povjerljiva, da sanjari, da se nada, da kiti božićnu jelku i boji uskrsna jaja, da čita izmišljene priče i gleda izmišljene likove u filmovima, pa da svejedno uživa i upreže svoju iracionalnu, emocionalnu i kreativnu prirodu.

Ateizam, naime, nije bezuvjetno poricanje onostranog. Ateizam nije vjerovanje u nepostojanje boga. Ateizam je nevjerovanje u postojanje boga.

Dorino Manzin

Reci što misliš!