Nakon rasprave o vjeri, Dorino Manzin filozofski promišlja najvažnije aspekte molitve

Lajkajte našu facebook stranicu

facebook.com/otvoreno.hr

S ateističkoga gledišta, molitva je besmislena. Obraćanje imaginarnom biću ne može polučiti ništa. To je jasno. No važno je shvatiti besmislenost molitve i u najširem mogućem kontekstu, onom zdravorazumskom. Štoviše, u ovom ću tekstu ići i korak dalje, jer tvrdim da je molitva nelogična čak i s monoteističkog (kršćanskog) gledišta.

Pod utjecajem religije, glagol "moliti" zadobio je novo značenje. "Moliti (koga, što)" naprosto znači "obraćati se molbom ili molitvom" (Anićev rječnik, 1.). No s povratnom zamjenicom glagol "moliti se" zadobiva drugo značenje: "izgovarati molitvu, moliti se Bogu" (Anićev rječnik, 2.).

Bilo je potrebno da se u jeziku nekako načini distinkcija. Jer moljenje zahtijeva dvije osobe: molitelja i moljenog. Kada "se" osoba "moli", to se definira kao obraćanje bogu. Kakva ironija! Naime, povratna zamjenica, kako joj ime kaže, upućuje na to da osoba moli samu sebe, što bi ateisti razumski prokomentirali: "Pa naravno da se obraćate sami sebi".

Bitno je razumjeti da "moliti" nekoga za nešto znači da je jedna osoba – moljeni – u poziciji moći, dok je druga – molitelj – u podređenom položaju. Pojam "molba" znači "na pristojan način, prema običajima, nekom upućena želja ili zahtjev da što učini, odobri i sl." (Anićev rječnik, 1.). Molitelj, dakle, nešto traži od moljenog, ali ne tako da mu to samo priopći ili pak da inizistira na tome; nego "moli", tj. priziva suosjećanje, empatiju i samilost moljenoga. Pokušava ga udobrovoljiti, tj. umilostiviti.

Dakle, vjernik koji se moli Bogu nešto traži od njega. U ovom času nije bitno što traži, bitno je da shvatimo da molitva podrazumijeva iskanje, traženje, očekivanje. Vjernik je molitelj. On je u podređenom položaju, on nešto treba ili želi. A sama priroda monoteističkog Boga izravno nameće besmislenost molitve.

 

 

Osnovni logički problem

Prema kršćanskom učenju, Bog je svemoguć. U katoličkom je katekizmu to nedvosmisleno potvrđeno na mnogim mjestima. Primjerice:

"Čvrsto vjerujemo i iskreno ispovijedamo da jest samo jedan pravi Bog, vječan i neizmjeran, svemoguć, nepromjenljiv, nepojmljiv i neizreciv…" (br. 202)

"Crkva često počinje svoje molitve riječima: 'Svemogući vjekovječni Bože' ('omnipotens sempiterne Deus') i čvrsto vjeruje da Bogu nije ništa nemoguće" (br. 276).

Također, Bog je sveznajuć:

"Bože i Oče Gospodina našega Isusa Krista, Oče milosrđa i Bože svake utjehe, koji u visinama stanuješ, a nizine motriš; ti sve znadeš prije no što se dogodi…" (br. 1541).

Teološko tumačenje da je bog svemoguć i da zna sve – prošlost, sadašnjost i budućnost – već samo po sebi otvara nebrojene etičke i logičke dileme. Prije svega, ako on zna budućnost, znači li to da je već odredio što ćemo činiti? Jer ako zna, znači da je sve upravo on predodredio.

Zamislite boga kako milijardama godina prije stvaranja ljudi zna točno u detalj što će se sve dogoditi, od Luciferove izdaje do njegova konačnog uništenja i ponovne uspostave kraljevstva. Morao je to znati, jer ako nije znao, onda nije svemoguć.

Prema tome, oduvijek je znao što će se dogoditi, pa je svejedno pustio da se odigra cijela ljudska povijest prepuna patnje. Zašto nije iskoristio svoju svemogućnost da promijeni ishod? Očito je – sve se odigrava po njegovoj volji. On je htio da se dogodi sve što se ikada dogodilo i što će se tek dogoditi. Već ovdje bih zaključio da s Bogom nešto ozbiljno nije u redu.

Nadalje, mi ne znamo svoju budućnost. Kada bismo ju znali, možda bismo drukčije postupili. Primjerice, ako ubojica zna da će skončati na električnoj stolici, možda ne bi počinio ubojstvo. Ako bog zna da će to učiniti, zašto mu ne skrene pozornost? Zar to ne biste očekivali od moralne osobe? Ako znate da će netko do koga vam je stalo stradati kad otvori vrata lifta i upadne u rupu, zar ju ne biste upozorili? Kakav je to onda svemogući bog koji se ne koristi vlastitom moći da upozori osobu na loš ili opasan ishod? Samo je jedan logičan zaključak: zato što on to tako hoće (i to se nikako ne može promijeniti).

Prvi artikulirani opis problema zla pripisuje se grčkom filozofu Epikuru, iako nije sasvim sigurno da joj je on autor. Javlja se u raznim verzijama, a jedna glasi ovako:

"Ako Bog želi uništiti zlo, a ne može – nije svemoguć.

Ako može, ali ne želi – nije dobronamjeran.

Ako ni ne može ni ne želi – nije ni svemoguć ni dobronamjeran.

Ako može i želi – kako onda zlo postoji?"

Postavlja se još jedno pitanje: "Ako je Bog sve stvorio, zašto je onda stvorio i zlo?" Naime, većina religija zastupa tezu da je Bog stvorio sve, pa je onda morao stvoriti i zlo. Ako nije stvorio zlo, onda nije stvorio sve. Ako nije stvorio sve, onda nije svemoguć.

No, vratimo se na temu. Ako je Bog svemoguć i sveznajuć i ako se sve odigrava po njegovoj volji, koji je onda smisao molitve?

Razumljivo je da molite drugu osobu, od krvi i mesa, koja nije savršena i svemoguća, i koja može promijeniti mišljenje. No biste li molili robota koji je isprogramiran? U stanju velikog i naglog straha ili očaja, možda i biste, ali nećemo ići u te krajnosti… Zaključak: Kada se kompjutor pokvari, ne možete ga molitvom nagnati da počne raditi.

 

Jeste li svjesni što zapravo tražite od Boga?

Kršćani (i drugi vjernici) vjeruju kako nam je Bog dao slobodu odlučivanja te da možemo biti spašeni samo ako činimo njegovu volju. Ne zamaraju se previše činjenicom da je takvo ponašanje boga u koliziji s njegovom svemogućnošću. Jer ako on zna sve unaprijed, onda nitko osim njega ne može imati slobodnu volju. Ako o ovome raspravljate s vjernikom, vjerojatno ćete čuti da su "čudni putovi Gospodnji".

No dobro. Zanemarimo taj temeljni (i nepremostivi) logički problem pa pogledajmo što se dalje događa. Bog će ispasti još gori!

Čuli ste za tzv. zagovore ili zagovorne molitve. Vjernik se moli Bogu za tuđu korist, npr. za nečije ozdravljenje.

Ako se molite Bogu jer mislite da on može pomoći bolesniku, smjesta se nameće pitanje: Ako Bog svima želi dobro, zašto mu već nije pomogao, bez potrebe da ga vi na to podsjetite ili potaknete? Nije li to besmisleno?

Ako mislite da je molitva ipak potrebna, to znači da je Bog – psihopat! Kako biste drukčije nazvali osobu koja ima moć da nekoga ozdravi, ali to će učiniti tek ako mu treća osoba pristupi ponizno i skrušeno te ga moli za ozdravljenje? Zamislite da postoji takva osoba. Siguran sam da biste ju smatrali opasnom i poremećenom, ako ne i podlom i zlom.

Ako znate da Bog sve zna i da je ishod neminovan i predodređen, nema smisla da ga molite, a ako to ipak činite, znači da ga molite da promijeni svoje mišljenje, odnosno da promijeni budućnost koju je on već odredio i koju zna!

A je li to onda ispravan stav za vjernika? Da traži od boga da promijeni mišljenje kako bi zadovoljio želju jednog "običnog čovjeka"? Ima li on na to pravo?

Ne izrugujem se ljudima koji se mole za nečije zdravlje. U stanju straha od gubitka i u potpunom očaju, molitve i kojekakve druge iracionalne metode za kanaliziranje boli i patnje, sasvim su legitiman dio nas ljudi. Ateisti se neće moliti. Tugovat će, ali na razini razuma (racija) znat će da tuđe zdravlje nije u njihovoj moći, nego da će se sve odigrati po sili prirodnih zakona. Svejedno, i najveći racionalist i najskeptičniji ateist iskazat će emocije, tugovat će, plakat će, a istodobno će se nadati najboljem ishodu. Takav oblik vjere ni po čemu nije loš. Posve je opravdan i dio je nas, ljudi od krvi i mesa.

 

Zašto nas Bog uopće pušta da mu se molimo?

Priča ide dalje, u još gorem smjeru za abrahamskog Boga! Vjernici kažu da je on ljubav, da je samilostan i da prašta. Zašto mu se onda molite? Molite ga da vam oprosti iako on već prašta. Molite ga za mir iako on isto želi mir. Molite ga za ljubav iako on isto želi ljubav. Koji je smisao toga? Nameće se zaključak da se vjernik moli Bogu za ljubav i oprost jer podsvjesno strahuje da će Bog kadli-tadli prestati praštati.

Jer, kada molite boga da se – smiluje, to znači samo jedno – Bog je okrutan. Jer samilosna se osoba ne može (i ne treba) smilovati. Ona se već smilovala naprosto zato što je samilosna! Ima logike, zar ne?

Smilovati se može jedino osoba koja je okrutna. A ako je Bog okrutan, ne može biti ljubav.

U filmovima nikada nećete vidjeti da lik moli glavnog pozitivca da se smiluje. To se već podrazumijeva. Njega ne treba ništa moliti. Uvijek će moliti negativca jer on eventualno može promijeniti mišljenje, pa ima smisla pokušati ga nagovoriti da se smiluje. Možda upali.

Postavlja se još jedno enormno važno pitanje. Isus, naime, kaže: "Jer zna otac vaš što vam treba prije nego ga zamolite" (Matej 6:7). Ako Bog zna naše potrebe prije no što ih zatražimo, zašto je ustrojio religiju koja se koristi molitvama? Zašto pušta ljude da mu se obraćaju molitvom? Zna da jako patite, no svejedno vas pušta da mu se tako obraćate. Zar to nije nemoralno? Kada bi vam pristupila osoba kako bi vas zamolila da joj pomognete, biste li ju pustili da vas moli ili biste ju prekinuli i rekli: "Ne moraš mi ništa govoriti, sve znam, naravno da ću ti pomoći"?

Prema tome, ako bog uživa u tome da ga molimo, iako on već zna što ćemo mu reći, te iako je već ionako odlučio, on naprosto mora biti – psihopat.

 

Kome bi se vjernici zapravo trebali moliti?

Zamislimo da postoje dvije susjedne kraljevine. Jedan kralj je dobar i dobronamjeran te želi mir i ljubav za sve. Drugi je kralj zao te želi rat i smrt. Vi imate mogućnost da se obratite obojici kako biste spriječili rat i pogibiju tisuća vojnika i nedužnih civila.

Ako biste prvoga kralja molili za mir, on bi vas vjerojatno gledao u čudu. Rekao bi vam: "Pa što to meni govoriš? Pa reci to njemu! On hoće rat, a ne ja".

Očito, jedino je smisleno da prvom kralju zahvalite na tome što želi mir, a onog drugog možete pokušati zamoliti da ne krene u rat, tj. da ne čini zlo.

Za kršćane, židove i muslimane ima smisla da pokušaju apelirati na savjest Nečastivog. Pa ipak je nekad bio anđeo. Ako mu počnu slati ljubav i praštanje, možda ga usliše. Da su mu se čitavu povijest molili koliko i Bogu, tko zna… možda bi nekako doprli do njegova srca pa bi on možda već odustao od pobune protiv Boga i možda bismo već sada opet svi bili u raju. Dragi moji monoteisti, mislim da vrijedi pokušati.

 

Besmislenost božanske intervencije

Prethodnu raspravu mogu preformulirati pitanjem: Intervenira li Bog u naše živote? Prema katekizmu, odgovor je: O, itekako!

"…On je Gospodar povijesti: po svojoj volji potiče srca i ravna događajima…" (br. 269).

"Ti si milosnom Riječju svojom u Crkvi pravila usadio; od iskona si rod pravednika predodredio da bude od Abrahama; prvake si i svećenike postavljao i svetišta svoja nisi ostavio bez službe, od početka se svijeta proslavljaš u onima koje odabireš" (br. 1541).

Postoji, naime, deistički model koji zagovara postojanje boga koji je stvorio sve, uključujući i nas, a tada nam je "okrenuo leđa", tj. pustio da se sve odigra samo po sebi. Takav se bog u teološkoj literaturi naziva deus absconditus ("skriveni bog").

No, abrahamski bog nije takav. U cijelom Starom zavjetu u neprekidnoj je interakciji s "odabranim narodom", a i dan-danas svećenstvo i teolozi govore o nebrojenim dokazima i svjedočanstvima vjere kada je bog izravno intervenirao u naše živote.

U jednoj objavi na društvenoj mreži pročitao sam da je nekom studentu majka rekla da je prošao na ispitu zato što se ona molila da on prođe. Kakav je to stav? Umjesto da cijeni sinovljevo znanje, volju, vrijeme i trud uloženo u učenje, ona zahvaljuje Bogu. To znači da majka zaista misli da sin ne bi prošao da Bog nije intervenirao na njezinu molbu.

No priča ide dalje. Majka nije svjesna iskvarenosti tog postupka. Bog je sukrivac u jednom silno nemoralnom činu. Ako student ne uči i ništa ne zna, može proći samo na prijevaru ili na puku sreću. Je li to ono što bi i Bog htio? Želi li Bog da on položi ispit zato što je naučio gradivo ili zato što to hoće njegova opsesivna majka bez obzira na njegovo znanje?

Komičnost božanske intervencije maestralno je opisao Richard Dawkins u svojoj knjizi "Deluzija o bogu":

"Papa Ivan Pavao II. proglasio je više svetaca nego svi njegovi prethodnici u nekoliko posljednjih stoljeća zajedno. A posebno je bio privržen Djevici Mariji. Njegova politeistička čežnja dramatično se pokazala 1981. kada je pretrpio pokušaj atentata u Rimu i pripisao svoje preživljavanje intervenciji Naše Gospe od Fátime, majčinske ruke koja je vodila metak. Ne možemo se ne zapitati zašto nije odvela metak da ga sasvim promaši. Drugi bi mogli pomisliti da je tim kirurga koji je na njemu radio šest sati zavrijedio barem dio zasluge. No možda su i njihove ruke bile vođene majčinski. Bitno je da, po papinu mišljenju, metak nije vodila samo Naša Gospa, nego baš Naša Gospa Fatimska. Vjerojatno su u to vrijeme Naša Gospa Lurdska, Guadalupska, Međugorska, Akitska, Zeitounska, Garabandalska i Bistrička bile zaposlene drugim zadaćama."

Koliko je sve to nerealno, dokazuje i stav pape Franje da bi se dio Očenaša trebao bolje prevesti. U intervjuu talijanskoj postaji TV2000 koji je objavljen u njegovoj knjizi "Oče naš", na pitanje "Može li nas Bog uvesti u napast?" papa odgovara:

"Ovdje je riječ o ne baš točnu prijevodu. Naime, ako otvorimo posljednje izdanje Evanđelja koje je priredila Talijanska biskupska konferencija, ondje čitamo: 'ne napusti nas u napasti' (Lk 11,4; Mt 6,14). I Francuzi su zamijenili tekst prijevodom koji znači: 'Ne dopusti mi da padnem u napast.' Ja padam, a ne da me on baca u napast pa da onda vidi kako sam pao. Otac to ne čini, otac pomaže odmah ustati. U napast nas uvodi Sotona, to je njegov zanat. Smisao je naše molitve: 'Kada me Sotona uvodi u napast, ti mi, molim te, pruži ruku, daj mi svoju ruku.' Kao na slici gdje Isus pruža ruku Petru koji ga zaziva: 'Gospodine, spasi me, utapam se, pruži mi ruku!' (usp. Mt 14,30)".

 

Ponajprije treba reći da u grčkom izvorniku jasno piše isto kao i u Vulgati, prvom latinskom prijevodu: "et ne inducas nos in tentationem", što doslovno znači: "i ne uvedi nas u napast".

Papa je ovdje pokušao ublažiti logički problem božanske intervencije, pa je boga umjesto "krivca" za uvođenje u napast zapravo opisao kao "sukrivca" koji nas ne uvodi u napast, ali može nas izbaviti od napasti, dakako – ako mu se molimo za to. U suprotnom, možda nas i pusti.

 

Molitva u širem smislu ili "kako zamutiti vodu?"

U katekizmu se molitva definira na razne načine. Štoviše, cijela četvrta (i posljednja) cjelina naziva se "Molitva u životu vjere". Ponadao sam se da ću naći neko drugo teorijsko tumačenje. Ovo su neki primjeri:

"Čini vjere, ufanja i ljubavi, naređeni prvom zapovijedi, vrše se u molitvi. Uzdignuće duha k Bogu izraz je našeg klanjanja Bogu: riječ je o molitvi hvale, zahvaljivanja, zagovora i prošnje. Molitva je nuždan uvjet da mognemo slušati Božje zapovijedi. Valja "svagda moliti, i nikada ne sustati." (br. 2098)

"Molitva je uzdignuće duše k Bogu ili traženje primjerenih dobara od Boga". (br. 2559 i 2590)

"Kršćanska molitva je saveznički odnos Boga i čovjeka u Kristu. Ona je čin Boga i čovjeka; izvire iz Duha Svetoga i iz nas, sva je usmjerena Ocu, u jedinstvu s ljudskom voljom Sina Božjega koji je postao čovjekom." (br. 2564)

"Molitva je život novoga srca. Ona nas treba nadahnjivati svakog trena. Ali mi zaboravljamo Onoga koji nam je Život i sve naše. Stoga duhovni oci, u predaji Ponovljenog zakona i proroka, uporno ističu molitvu kao 'spomen na Boga', često buđenje 'sjećanja u srcu'." (br. 2697)

"Molitva je milosni dar i odlučan odgovor s naše strane. Ona uvijek podrazumijeva napor. Veliki molitelji Staroga saveza prije Krista, kao Majka Božja i sveti s Njim u e nas: molitva je boj. Protiv koga? Protiv nas samih i protiv Napasnikovih zamki, koji sve čini da čovjeka odvrati od molitve, od jedinstva s njegovim Bogom." (br. 2725)

Takav tip odgovora u metaforama ja nazivam "mućenje vode". Umjesto da dobijemo jasan, koncizan i nedvosmislen odgovor, teolozi (pa posljedično i vjernici) nude kojekakve tirade i literarne akrobacije u kojima zapravo nije izrečeno ništa supstancijalno. Sve u svemu, zaključak je da se moramo moliti Bogu kako bismo održali sjećanje na njega i kako bismo se podsjećali na to da se moramo boriti protiv vlastitih slabosti.

Slično tome, na jednom blogu neki kršćanin piše: "Molitva ne obavještava Boga. Niti molitva upravlja Božju volju. Neki ljudi misle da mogu utjecati na Boga ili promijeniti ga na neki način kroz molitvu. Ništa nije dalje od istine. Prava molitva ne mijenja Božje protivljenje, već se podređuje Njegovoj volji."

I opet se nameće pitanje: Nije li bog posesivni psihopat ako traži da mu se klanjamo i da ga molimo za ono što je već ionako predodređeno, tj. za ono što je ionako njegov cilj? Zar nije mogao smisliti stoput pametnije i moralno ispravne metode da održi odnos s bićima koja neizmjerno voli?

 

Prioriteti, prioriteti… dragi Bože!

Ako se molite Bogu, razmislite malo za što ga molite. Je li vam ikada ispunio želju? Možda ste prošli ispit, možda ste stigli sretno na odredište, možda je operacija slijepog crijeva prošla rutinski i bez ikakvih komplikacija.

I sad se opet pitam je li taj Bog normalan! Intervenira u vaš život i pomaže vam da prođete ispit, a istodobno se oglušuje na molitve i vapaje tisuća ljudi koji umiru od gladi, posljedica rata i prirodnih katastrofa.

I nemojte odgovoriti da svatko ima svoj put i da Bog zna najbolje… Da ste se vi molili za svoje dijete koje je upravo umrlo od gladi, dok je Bog istodobno pomogao nekom srednjoškolcu da dobije peticu iz vjeronauka, što biste rekli?

 

Učinkovitost molitvi

Idemo dalje. Ako se ljudi toliko mole Bogu, postavlja se pitanje: Koliko to ima učinka?

Koliko se ljudi mole za mir na onom prokletom Bliskom istoku? Već pola stoljeća i židovi i kršćani i muslimani mole se za mir, ali mira još nema niti se nazire! Uopće ne sumnjam da će u trenutku kada mir zaista nastupi, vjernici objeručke zahvaljivati Bogu. No, zašto Bog to nije učinio prije? Zašto je bila potrebna sva ta količina molitvi?

U svojoj knjizi "Pismo kršćanskoj naciji" Sam Harris piše:

"Populacijski fond Ujedinjenih naroda procjenjuje da više od dva milijuna žena živi danas s fistulom. No, fistula se liječi jednostavnim kirurškim zahvatom, a ne molitvom. Dok su mnogi vjernici uvjereni da molitva može izliječiti brojne bolesti (usprkos onome što pokazuju najbolja znanstvena istraživanja), čudno je da se uvijek vjeruje da molitva pomaže za bolesti i ozljede koje se same iscjeljuju. Nitko, na primjer, ne očekuje da će amputiranom ponovno izrasti ud koji nedostaje. Zašto ne? Kod daždevnjaka se to događa rutinski, pretpostavljam bez molitve. Ako Bog odgovara na molitve – ikada – zašto ne bi povremeno iscijelio amputiranog?"

 

Psihologija molitve

Molitva je produkt religije čiji je cilj zadržati čovjeka u mentalnom ropstvu. Neprekidnim oživljavanjem osjećaja strahopoštovanja i bogobojaznosti, osoba se dovodi u neurotično stanje podložno manipulaciji. To ne moram dalje obrazlagati.

No sljedbenici raznih New Age pokreta, nude jedan posve drukčiji odgovor: "Molitva je odašiljanje pozitivnog signala u prostor i utjecaj na Matricu".

Dakako, ni to nije i ne može biti bilo kakvo, a kamoli znanstveno, opravdanje molitve. Jer i to, alternativno, tumačenje predmnijeva postojanje svijesti koja nadilazi ljudsko tijelo, a to je samo filozofska spekulacija. No kada bi ta svijest zaista postojala, tada bi afirmacija (optimistično intoniran pozitivan iskaz) mogla dati učinka, za razliku od molitve, od koje čak ni tada ne bi bilo ikakve koristi.

Ma koliko i to, alternativno, tumačenje bilo iracionalno, barem je poštenije. Ne poziva se na postojanje Boga koji je svemoguć i sveznajuć, ali svejedno očekuje da mu se molimo… nego se smatra da osoba sama pokušava utjecati na svemir, čime se u etičkom smislu preuzima odgovornost za vlastite postupke, a ne prepušta ih se drugom biću.

Neki kršćani po bespućima interneta govore kako molitva ima sljedeće učinke: "pomaže da bolje prihvatimo sebe, oplemenjuje nas, čisti od negativnih osjećaja, čuva molitelja od fatalizma i fanatizma, čuva od neuroze, te štiti od depresije". Dakle, ovdje nije riječ o hagioterapiji, tj. o pseudoznanstvenoj metodi liječenja molitvom, nego o tome da molitva sama po sebi ima iscjeljujuć učinak.

Nije na meni da prosudim je li to točno ili nije. Treba pitati stručnjake. No, čak i da je istina da molitva ima terapeutski učinak (što me, iskreno, ne bi čudilo s obzirom na postojanje placeba), ostaje filozofski problem – Zašto bi bog prihvatio religiju u kojoj mu se ljudi mole? A sve te učinke isto tako mogu imati i s jogom, meditacijom, izlaskom s društvom, vožnjom bicikla i sl.

I za kraj, treba uzeti u obzir da judeo-kršćanstvo nije izmislilo molitvu. Postojale su one i u drevnim duhovnim tradicijama gdje su imale smisla barem utoliko što paganski bogovi nisu shvaćeni kao svemogući abrahamski Creator ex nihilo. Zeus i Hera mogu biti neizrecivo tvrdoglavi, ali njih barem možete pokušati nešto zamoliti. Jer oni su projekcija čovjeka sa svim pozitivnim i negativnim osobinama.

Ja se, dakle, neću moliti za vas. No želim vam sve najbolje i šaljem vam dobru vibru!

Dorino Manzin

Reci što misliš!