Nekadašnji predsjednik tzv. SAO Krajine Milan Martić u utorak je u odsutnosti na zagrebačkom Županijskom sudu osuđen na sedam godina zatvora za raketiranje Karlovca u svibnju 1995. dok je ‘krajinski’ general Milan Čeleketić za napade na taj grad, ali i Zagreb osuđen na 20 godina.
“Odsutnost” u Martićevu slučaju ne znači da je poput velikog broja osuđenika spas pronašao u Srbiji, već da odavno služi 35-godišnju robiju kojoj se sada pridružila i kazna za raketiranje Karlovca.
Ne prašta izdaju Srbije
Mile Martić je prošle godine dao svoj prvi interviju iz estonske ćelije iz čega je vidljivo da se njegovi stavovi nisu bitno promijenili od intervjua koji je dao uoči samoga uhićenja. U svojim izjavama, ovaj ratni zločinac ustraje u tvrdnji da je izigran od “svoje matične zemlje – Srbije”:
“Nisam mogao gledati kako na naše policajce stavljaju ustaške simbole. Pobunili smo se i obratili se matici (Srbiji) sa molbom da nas zaštiti. Nismo htjeli vjerovati da nas je ona izdala, pa smo svjesno nastavili živjeti u zabludi do posljednjeg trenutka. Srpski narod nije imao kud. Ustao je kako bi branio svoju policiju. Nikad se nismo borili za ‘Veliku Srbiju’, samo smo htjeli da ostanemo u Jugoslaviji, bilo kakvoj. Samo smo željeli ostati tamo gdje smo rođeni. U toj funkciji ja sam stao na čelo policije. Počeli smo da se borimo kako smo znali i umjeli, ali, nažalost, od matice u koju smo se zaklinjali nismo prihvaćeni. Kada više nismo imali kud, iz Beograda smo čuli poruku: Mir nema alternativu. Srbija nije u ratu. I nije bila. Bile su samo grupe dobrovoljaca, nikad vojska pod organiziranom komandom. Kada vratim film, ni dan-danas ne mogu da vjerujem da je tako nešto moglo da se dogodi, da matica izigra svoj narod. Naša najveća životna greška je sto smo vjerovali svojoj matici…”, otvorio se Martić za Krajinaforce skrivajući se od Oluje najprije u Republici Srpskoj a zatim u Srbiji, u jednom malom šumadijskom selu.
Bijeg u RS
Nakon Oluje, Martić je posljednji napustio Krajinu. Onda je prešao u RS, prikupio ono malo vojske koja je bila uz njega u jedan bataljun i stavio se na raspolaganje u obrani RS, koja je tada napadnuta sa svih strana. Tu je proveo skoro mjesec dana čekajući da se dogodi čudo i da se vojska vrati u Krajinu. Kada je vidio da se čudo neće dogoditi i da je vrijeme da se oslobodi iluzija, došao je u Banja Luku.
“Bio sam u teškom psihičkom stanju. Mjesec dana nisam znao gdje su mi žena i djeca, koji su otišli u koloni. I takav sam smogao snage da se borim, bar za RS. Bosanski Srbi su osjećali grižnju savjesti što nisu više pomogli Krajišnicima u obrani, pa su se, u pružanju gostoprimstva izbjeglicama, pokušavali iskupiti. Karadžića, Krajišnika, Mladića, i cijelo rukovodstvo doživljavao sam kao braću. U to vrijeme svi smo shvatili da smo ostali sami, da je Srbija digla ruke od nas. Radovan mi je pomogao. U porušenim selima podigli smo stotinjak kućica za izbjeglice sa Banije i Korduna, a Srbiju više nitko nije spominjao…”
Mile Martić živio je sam u jednom selu pored Banja Luke:
“Našao sam neku napuštenu zemlju gdje sam zasijao kukuruz i počeo uzgajati svinje. Ruke su mi bile pune žuljeva, ali bio sam miran, nisam molio za milost. Bio sam bez novca, bez ičega. Svojim primjerom pokazivao sam Krajišnicima kako se moraju boriti, kako ne smiju izgubiti dostojanstvo. Nije mi bilo teško, navikao sam u selu Zagrovići kod Knina, gdje sam rođen, a od toga siromašnijeg kraja nema. Mnogi Krajišnici su slijedili moj primjer. Bilo je mnogo napuštene zemlje.”
Život u Srbiji pod lažnim imenom
A onda je došao rascjep u SDS-u, Milorad Dodik je došao na vlast. S njim i nove nevolje za Milana Martića, za koga više nije bilo sigurno u Banja Luci. Morao je tražiti novo utočiste…
“Dodik je otvoreno rekao kako bi, čak i da mu nije obaveza, iz osobnog zadovoljstva mene izručio Hagu. Bio je to znak da moram ići dalje. Doživio sam još jedno razočaranje, opet sam bježao od Srba. Na farmi su ostali moja supruga i dvoje maloljetne djece, a ja sam se nekim tajnim kanalima prebacio u Srbiju. I došao sam ovdje, u selo u Šumadiji. Primili su me kao svoga, pod lažnim imenom – Dragan. Zahvalan sam mojim susjedima do groba zbog načina na koji su me prihvatili. Oni su mi vratili vjeru u ljude i u srpstvo. Nikad nitko nije posumnjao tko sam, a čak i da jesu, nisu to nikom rekli. Štitili su me. Do posljednjeg svog slobodnog dana za njih sam ostao – Dragan”.
‘Živio sam životom sveca’
Prije uhićenja, Martić je bio svjestan da ga nitko ne može spasiti od zatvorske kazne:
“Čeka me doživotna robija. Mene više nema tko spasiti. Možda, kada bi Rusija stala na noge… Kada bi se ugasio taj sud nepravde, stvoren da sudi Srbima… Ali, ja to neću doživjeti. Kada bih samo znao da će moje zatvor donijeti neku korist za Krajišnike. To bi me usrećilo. Zbog toga bih pristao i da budem strijeljan. Ako će ova moja žrtva bilo što pokrenuti s mrtve točke, onda mi je zadovoljstvo da odem. Nažalost, znam da će moja žrtva biti uzaludna. Jedina utjeha mi je što ljudi koje volim znaju da nisam kriminalac, ni zločinac. Sva moja krivica je što sam ostao vjeran svom nacionalnom ponosu. Živio sam životom sveca”, kazao je na kraju.
