Kaos nastao zbog migrantske krize 2015. stvorio je nove nesuglasice među zemljama Europske unije. Sada rastući broj migranata ponovno iz Turske ulazi u Europsku uniju.
Još je rano za predviđanje hoće li se dogoditi repriza 2015. godine. Ali sigurno je da je ovo posljedica činjenice da Europske unije bila potpuno nesposobna reformirati migracijski sustav u proteklih pet godina, što je razlog da je sada izložena ucjeni od strane ciničnih autokrata poput turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.
Turska, zemlja koja je nominalno članica NATO-a, zapravo postaje sve veća geopolitička prijetnja Zapadu. Erdogan u Siriji vodi rat za koji traži europsku podršku, unatoč tome da turske vojne akcije stvaraju potencijalne izbjeglice koji bi mogli krenuti prema Europi.
Da bi pritisnuo europske zemlje, Erdogan gura otprilike četiri milijuna ljudi iz izbjegličkih kampova u Turskoj prema Europi, i tako gazi sporazum koji su Europska unija i Turska potpisali 2016. Tada je Erdogan prihvatio europski novac za uzvrat za sprječavanje prelaske migranata iz Turske u Grčku.
Sada migranti opet plutaju čamcima do grčkih otoka. Kreću i prema Bugarskoj, gdje ih policija, za sada, zaustavlja suzavcem i bodljikavom žicom. A Europu možda očekuje nova politička kriza.
Ako ostanu čvrsti, riskiraju humanitarnu katastrofu. Ako odluče propustiti migrante, to će stvoriti još veći problem.
Taj problem mogao se predvidjeti već 2015. kada je zbog migrantske krize gotovo srušena njemačka kancelarka Angela Merkel. Neshvatljivo je da Europska unija i danas ima isti manjkavi migrantski režim kao i 2015.
Taj režim, takozvani Dublinski sustav, zahtjeva da se migranti prijave za azil u prvoj zemlji u koju uđu, što najčešće znači u Grčkoj, Italiji ili Španjolskoj. Takav režim sav teret ilegalnih migracija stavlja na leđa tih zemalja, unatoč činjenici da većina migranata planiraju krenuti prema sjevernim zemljama. Upravo je zato Grčka suspendirala zahtjeve za azil.
Njemačka i nekoliko drugih zemalja su zbilja pokušale reformirati sustav, na način da se tražitelji azila rasporede po europskim zemljama, proporcionalno po njihovoj populaciji i gospodarskoj snazi. Ali tom modelu su se žestoko suprotstavile Mađarska i druge zemlje Istočne Europe.
Kakav god se model izabere, ključno je izbjegnuti “efekt povlačenja”. Jedan od načina je da se osigura brzu i sigurnu deportaciju svih ekonomskih migranata koji nemaju pravo na azil. Europska unija mora pokazati da se ilegalne migracije i opasni put prema razvijenim europskim zemljama ne isplate.
Da bi osigurala suradnju zemalja odakle ti migranti dolaze, Europska unija bi trebala posegnuti za pragmatičnom politikom, nagrađujući one koje surađuju u repatrijaciji svojih građana, a kažnjavajući one koje ne surađuju.
Radi se o kompleksnom rešenju, ali Europa mora na njemu ustrajati. U protivnom gubi svaki kredibilitet među svojim članicama i osuđuje se na propast, piše Bloomberg.
