Deset koraka kako na sudu pobijediti agencije koje su ilegalno kupile vaše dugove

wikipedia

Tekst o agencijama za naplatu potraživanja kojima hrvatske banke prodaju nenaplative i teško naplative kredite i činjenica da te agencije posluju u ‘sivoj’ zoni izvan kontrole Hrvatske narodne banke – HNB, kao i ostalih nadležnih državnih institucija, izazvao je veliku uznemirenost u HNB-u.

Pomnom analizom tzv. zakonskih osnova na kojima banke prodaju potraživanja trećim osobama otkrile su se mnoge nepravilnosti preko kojih se prije šutke prelazilo, a sve je rezultiralo teškom situacijom u kojoj su se našli dužnici – hrvatski građani, čiji su krediti prodani lihvarskom agencijama. Prema prvim analizama, u nezakonitostima je uhvaćen HNB, kao i poslovne banke, a ovaj problem očito će se morati rješavati na višim instancama – na Ustavnom sudu ili u Hrvatskom saboru. Slično kao što su se rješavale nezakonitosti vezane uz kredite u švicarskim francima.

S obzirom na, u posljednje vrijeme, pojačani pritisak agencija za naplatu potraživanja, kojima se počelo žuriti da što prije izvuku novac od dužnika čije su potraživanja kupile, očito je da se pripremaju neke promjene koje bi išle na štetu lihvarskim agencijama, a bile bi u korist dužnika koji su se našli u nepovoljnom položaju. Udruge koje se bore za prava dužnika pred deložacijama vrše sve veći pritisak na Vladu, kao i europske institucije koje su očito odlučile stati na stranu građana.

U očekivanju pozitivnih rješenja u zakonskoj regulativi koja će precizno određivati uvjete i načine prodaje bankovnih potraživanja trećim osobama, na temelju iskustava ovršenih i blokiranih građana, objavljujemo 10 mogućih načina da se zaštitite od lihvarskih agencija, upute kako se braniti na sudu i s kojim argumentima pregovarati s fantomskim agencijama koje su, ne slučajno, pretežno u stranom vlasništvu. Predstavljamo 10 najjačih argumenta za borbu protiv nezakonitih ovrha u kojima sudjeluju agencije uz podršku HNB-a.



10 koraka

1. Treba pokrenuti ispitivanje zakonitosti i ustavnosti odluke HNB-a na temelju koje se bankovna potraživanja (potraživanja kreditnih institucija) prodaju trećim osobama. Osnovni argument u ispitivanju zakonitosti i ustavnosti ove odluke je u tome što je HNB prekoračio svoje ovlasti regulirajući prodaju potraživanja trećim osobama koje nisu banke, već poslovni subjekti nad kojima HNB nema nikakvih ingerencija. Istovremeno, HNB se odriče kontrolne uloge u provedbi naplate potraživanja trećih osoba, iako je sam HNB u svojoj odluci naveo da se prodajom potraživanja dužnik, nakon prodaje njegovih dugova, ne smije naći u nepovoljnijem položaju u odnosu na prodavatelja. Ako HNB nema kontrolnu ulogu nad prodajom potraživanja, tko će utvrditi je li novi vjerovnik stavio dužnika u nepovoljniji položaj?

2. Za trajanja ispitivanja zakonitosti i ustavnosti HNB-ovih odluka, trebao bi biti obustavljen postupak bilo kakve naplate od dužnika te ovršni postupci pokrenuti tim povodom.

3. Osporiti mogućnost prodaje potraživanja na temelju odluke koja nije zakon i koju nije donio Sabor nego HNB, za što mu nitko nije dao nadležnost bez obzira na članke na koje se HNB poziva: (NN 159/2013, 75/2008, 54/2013). Nigdje u navedenim zakonima o kreditnim institucijama i HNB-u nije precizno definirana regulatorna i kontrolna uloga HNB-a u prodaji potraživanja poslovnih banaka. Zanimljivo je spomenuti da se HNB u novoj odluci 26/2021, HNB nigdje ne poziva na prethodnu zakonsku osnovu za donošenje svoje odluke.

4. U razgovoru s agencijama koje su otkupile potraživanja (B2 Kapital, EOS Matrix, SVEA Economi, ABISAL Faktor…), kao i na sudskim raspravama treba tražiti originalne ugovore o kupoprodaji potraživanja između banaka i agencija. Pri pokretanju ovrha nad dužnicima agencije prilažu samo cesijske ugovore kojima pokušavaju naplatiti svoja otkupljena potraživanja, dok drugu dokumentaciju ne prilažu.

Prema informacijama oštećenih dužnika u ovim postupcima, agencije osnovne ugovore proglašavaju poslovnom tajnom, iako za to nema nikakvih osnova. Prema dostupnim informacijama, agencije ove ugovore o kupoprodaji potraživanja proglašavaju poslovnom tajnom zbog višestrukih, prilagođenih i namještenih sadržaja u drugim ugovorima i njihovim aneksima, koji se aktiviraju prema potrebi. Dakle, postoje najmanje dvije vrste ugovora: osnovni i rezervni, koji agencijama omogućuju ovrhu i teško odgodivu deložaciju uz oduzimanje nekretnine i izvlaštenje. Tu se pojavljuju i ugovori o prijenosu potraživanja, cesiji. U posebnim ugovorima definiraju se uvjeti plaćanja, rokovi otplate… Uglavnom, u većini slučajeva ti ugovori su za dužnika teško dostupni, međutim, treba inzistirati da se dođe do njih jer oni su osnova za pobijanje potraživanja.

Treba vidjeti ima li u dvostrukim ugovorima osnove za kazneni progon.

5. Otvoreni stavci nisu dokaz o dugovanju i ne mogu biti osnova za ovrhu. Otvorene stavke sastavlja ovrhovoditelj koje on sam ispisuje, potpisuje i prilaže kao ovršnu ispravu, a oni to nisu. Otvorene stavke treba izdati i potvrditi treće, neovisno tijelo.

6. Pri naplati trećih osoba od dužnika dužnik se treba pozvati na članak 14. Odluke o kupoprodaji plasmana…, u kojem je navedeno da prodavatelj solidarno odgovara sa stjecateljem ili trećom osobom na koju su plasmani dalje preneseni za štetu nastalu potrošaču zbog toga što je potrošač došao u pravno ili stvarno nepovoljniji položaj u odnosu na položaj koji je kao dužnik imao prema prodavatelju. S obzirom na to da je prodajom potraživanja, u većini slučajeva, potrošač došao u nepovoljniji položaj nego što je bio prije, rizik je podijeljen, i regulator – HNB bi o tome trebao voditi računa. No, ta odredba se u praksi ne provodi.

7. Treba osporiti pravnu valjanost cesija, na koje se pozivaju agencije, na temelju Zakona o obveznim odnosima, prema kojem cesija nije valjana ako je ne potpišu tri potpisnika (cedent – postojeći vjerovnik, cesionar – novi vjerovnik i cesus – dužnik). Kod kupljenih potraživanja, u većini slučajeva, nema potpisa dužnika – cesusa. Ako se agencije pozivaju na ugovor o cesiji, on je pravno nevaljan jer nema potpisa dužnika.

8. Treba izvršiti uvid u osnovne ugovore između banke i dužnika – korisnika kredita, i provjeriti je li predviđena mogućnost prodaje potraživanja. Ako je to predviđeno, treba vidjeti pod kojim uvjetima i poštuju li se ti uvjeti. Ako u ugovoru nije predviđena prodaja potraživanja, ona se može osporiti, za što već u Hrvatskoj postoji i sudska praksa.

9. Dužnik bi mogao, preko treće osobe, osnovati posebnu agenciju na naplatu potraživanja, koja bi otkupila njegova potraživanja od banke za 30-ak posto, čime bi njegove obaveze prešle na treću osobu – prijatelja, treće osobe. Isplatom 30 posto duga prijatelju, zatvorilo bi se stopostotno dugovanje u banci, čime bi se slučaj riješio.

10. Postoji inicijativa da se umjesto vjerodostojne isprave u Ovršni zakon uvrsti pojam nesporne isprave, prema direktivi 805/2004 EU-a, čime bi se udovoljilo zahtjevu Protokola 1. čl. 1 o zaštiti imovine građana. Do tada, treba se pozivati na članak 141. Ustava RH kao prioritetnoj i “iznad zakona” primjeni odredbi Europske konvencije o ljudskim pravima.

Rupe u zakonu

Iz ovih 10 točaka vidljivo je koliko je manjkav zakonodavni okvir na temelju kojeg se prodaju i naplaćuju bankovna potraživanja i koliko ih je lako osporiti. A sve je počelo od HNB-a s njegovom namjerom da se pogoduje velikim bankama, u čišćenju njihovih bilanci, a na štetu građana – potrošača. Ako je HNB već htio pomoći bankama u poslovanju, mogao je ukinuti ili smanjiti njihove rezervacije!

Kako bismo objasnili javnosti ulogu HNB-a u ovom pravno-financijskom košmaru, postavili smo središnjoj bankovnoj instituciji šest ključnih pitanja, na koje smo dobili odgovore.

Na prvo pitanje, o inicijativi za donošenje prve Odluke o kupoprodaji plasmana, iz HNB-a odgovaraju da je odluka donesena bez ičije inicijative na temelju zakonske ovlasti. Hrvatska narodna banka je “prvu” Odluku o kupoprodaji plasmana kreditnih institucija (Narodne novine, broj 67/2013.) donijela na temelju članka 160.a stavka 7. Zakona o kreditnim institucijama.

Inače, prva Odluka o kupoprodaji plasman donesena je 2013. godine, a Boris Vujčić je postao guverner, naslijedivši Željka Rohatinskog, 2012. godine. Na pitanje, može li Odluka o kupoprodaji u primjeni imati zakonsku snagu, s obzirom na to da ona nije zakon nego odluka, HNB odgovara:

“Odluka o kupoprodaji plasmana kreditnih institucija (…) podzakonski je propis kojim se pobliže uređuje materija vezana za kupoprodaju plasmana kreditnih institucija te su je dužne primjenjivati sve kreditne institucije sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, što je i propisano člankom 1. stavkom 2. navedene odluke. Postupanje kreditne institucije kao prodavatelja suprotno odredbama o kupoprodaji plasmana (…), kreditna institucija može se kazniti novčanom kaznom.”

HNB ovdje priznaje da je njegova Odluka o kupoprodaji…, podzakonski propis (lex inferior) u odnosu na zakone koje donosi Sabor, kao što je, na primjer, Zakon o obveznim odnosima, pa imaju i veći pravni učinak od sporne odluke HNB-a. Nejasno je i kako će HNB kazniti kreditnu instituciju ako ne kontrolira provođenje kupoprodaje.

Tko ih kontrolira

O ukupnom broju prodanih potraživanja od 2013. godine do danas i po kojoj cijeni u odnosu na nominalu, HNB ne daje konkretne odgovore, već nas upućuje na svoja statistička, financijska izvješća. U tim odgovorima nije navedeno koliko je potraživanja do danas prodano, a kad je riječ o cijeni po kojima su ona kupljena, moglo bi se reći da se ona kreće od 30 do 50 posto od nominalnog iznosa. No ni to ne mora ništa značiti jer to je kupoprodajna cijena koja ne znači da je i plaćena. Ona može biti samo dogovorena pa cijeli ovaj postupak pomalo podsjeća na pretvorbu i privatizaciju iz 90-ih godina!

Na ključno pitanje o kontroli HNB-a nad poslovanjem i agencijama koje otkupljuju potraživanja od banaka, prenosimo veći dio inače opširnog odgovora:

“Hrvatska narodna banka nijednim propisom Republike Hrvatske nije određena kao nadležno tijelo za nadzor agencija za naplatu potraživanja, već je isključivo nadzorno tijelo koje kod kreditnih institucija nadzire primjenu samo pojedinih propisa kojima se regulira kupoprodaja plasmana kreditnih institucija (…)

Jedan od osnovnih uvjeta dopuštenosti kupoprodaje plasmana kreditne institucije je gospodarska svrhovitost takve kupoprodaje. Slijedom navedenog, kreditna institucija najčešće prodaje svoje plasmane drugoj osobi (primjerice, agenciji za naplatu potraživanja) upravo zato što te plasmane, kao svoje potraživanje prema stvarnom dužniku, nije uspjela uredno naplaćivati od stvarnog dužnika slijedom čega je, radi adekvatnog upravljanja kreditnim rizikom, utvrdila gospodarsku svrhovitost prodaje plasmana drugoj osobi. Pri navedenom, smatramo važnim naglasiti da kod kupoprodaje plasmana ne prestaje dug stvarnog dužnika, već se samo mijenja osoba kojoj je stvarni dužnik ubuduće dužan taj dug vraćati – dakle, umjesto da dug vraća kreditnoj instituciji, dug će nakon kupoprodaje plasmana nastaviti plaćati nekoj drugoj osobi (primjerice, agenciji za naplatu potraživanja) kao novom vjerovniku. Banke u nekim slučajevima za tog novog vjerovnika nastavljaju vršiti evidenciju uplata, te se u tom slučaju odnos prema dužniku u praktičnom smislu ne mijenja jer svoj kredit nastavlja plaćati banci…

Dakle, na temelju spomenutih propisa koji su predmet nadzora Hrvatske narodne banke, dužnik bi morao dobiti potpunu informaciju o osobi novog vjerovnika, kao i o stanju i strukturi svoga duga, pri čemu se pravna pozicija dužnika ne bi smjela pogoršati kod novog vjerovnika.”

Intervencija EU-a

“(…)Potrošač se sa svojim prigovorom na postupanje novog vjerovnika može obratiti Tržišnoj inspekciji Državnog inspektorata koja obavlja inspekcijske poslove u području zašite potrošača. Također, potrošač može Uredu za praćenje zaštite potrošača na e-mail adresu: [email protected] dostaviti detaljne informacije o kreditnoj instituciji koja je prodala predmetno potraživanje i predmetnom dugovanju kako bismo u komunikaciji s kreditnom institucijom detaljnije ispitali okolnosti konkretnog slučaja.

S obzirom na to da HNB nije određen kao nadležno tijelo za nadzor agencija za naplatu potraživanja, ne raspolaže informacijama o daljnjem tijeku naplate potraživanja i eventualnim aktivnostima vezanima uz aktiviranje ugovorenih instrumenata osiguranja.”

Na kraju svojeg odgovor HNB zaključuje:

“Možemo reći da je problem nereguliranosti ovog tržišta na razini Europske unije uočila i Europska komisija te je predložila Direktivu o pružateljima usluge servisiranja kredita, kupcima kredita i naplati kolaterala kojom se na razini EU-a standardizira regulatorni režim (definicije, odobrenje za rad, nadzor, pravila poslovanja) za pružatelje usluge servisiranja kredita i kupce kredita.”

HNB posredno priznaje konfuziju u sektoru kupoprodaje potraživanja, o čemu se oglasio i EU. Nažalost, šteta je već učinjena i mnogi su građani ostali bez svojih kuća i domova, s time da još nisu oslobođeni svojih obaveza. Isto tako, na temelju dvostrukog vođenja kontrole naplate, često se događalo da su na temelju prodanih potraživanja dužnici plaćali svoje obaveze i starim i novim vjerovnicima – i bankama i agencijama. U isto vrijeme, prema dužnicima se primjenjuje i odluka o kupoprodaji plasmana i Ovršni zakon za koje je teško reći što je gore u njihovoj destruktivnosti.

Odnos banaka prema korisnicima kredita, čiji se plasmani kasnije prodaju lihvarima, komentira pravnik udruge Blokirani, Igor Govorčin, koji u svojim izlaganjima naglašava:

“Banke kao stručnjaci uz povećanu odgovornost (diligentia profesionalis) prema čl. 10. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima tretiraju, nažalost, korisnike kao laike i ne dopuštaju im da uopće prigovore ili daju prijedloge izmjena uvjeta ugovora te da se na taj način individualiziraju ugovori, odnosno odnosi u takvim ugovorima prilagode potrebama i uvjetima korisnika kredita. Takvi ugovori sadrže u vidu klauzula sklop svojih želja i viđenja bankara pa se često klauzule protive kogentnim odredbama općeg dijela ZOO-a (savjesnost i poštenje, nerazmjer činidbe i protučinidbe i zelenašenje…), kao i dispozitivnim odredbama u posebnom dijelu, kao što su promijenjene okolnosti i otkazi u “nevrijeme”. Uz to bankari određuju kreditnu sposobnost budućeg korisnika kredita, imaginarne osobe.”

Ilegalna naplata

“Kako tumačiti klauzulu po kojoj će jednostrani izračun duga i kamata biti valjan dokaz o dugu na temelju kojeg bankar ima pravo tražiti prisilnu naplatu cijelog duga i prije dospijeća, u svako doba i prividno manjeg kašnjenja naplate zbog promijenjenih okolnosti, i sve to putem FINA-e uz primjenu načela izravne naplate i bez primjene osnovnog načela kontradiktornosti, bez ovršnog suda i uz spornu ispravu vlastitog izračuna banke, kao bogodanog protivno direktivi 805/2004 EU-a o ovrsi na temelju nesporne isprave.

Banke nerijetko i u nevrijeme, na temelju takvog jednostranog izračuna i otkaza, vrše prijenos ugovora o kreditu na svoje cesionare protivno čl. 127. ZOO-a, a da prethodno i ne obavijeste korisnike kredita, pa ih dovode i u teži položaj prisilne naplate po načelu dospijeća odmah i sad, a ne prema izvornom planu otplate. Zato je nužno inzistirati kod FINA-e da se prema čl. 32. stv. 1 i 3. OZ-a prezentiraju izvornici javno ovjerovljenih isprava i sve to kao nesporne isprave. Na temelju takvih ugovora banke, nažalost, zaobilazeći i FINA-u i sudove, nerijetko pošalju zahtjev za izravnu naplatu ‘dužnikovu dužniku’, tj. poslodavcu zaposlenika, HZMO-u… pa se na temelju takvih isprava vrši prisilna naplata, na što se nema ovlaštenje, od ulaska u EU.

Upravo zbog ovakvog ponašanja novčanih institucija u Hrvatskoj potencijalni korisnici kredita, bez zaštitnih klauzula, ne bi pro futuro smjeli zaključivati, posebice dugoročne ugovore o kreditu, kao što su stambeni, investicijski itd., jer će korisnici kredita, kad-tad, neminovno doći u situaciju da neće moći izvršavati svoje obveze, jer ekonomskih kriza, rizika od poplava, potresa, požara, udara groma itd… uvijek će biti, i tada se neće moći stvarati nova vrijednost i višak vrijednosti, pa tako ni ugovorna, a kamoli uz to i zatezna kamata (npr. osiguratelji ne osiguravaju izgubljenu dobit lucrum cesans već samo direktnu štetu damnum emergens.)

Praksa je kod nas pokazala da i unuci potpisnika ugovora o stambenom kreditu, kao i ugovori o otkupu stanova s Fondom za privatizaciju sada CERP-om, nastavljaju plaćati obveze svojih djedova i baka i post mortem“, zaključuje Govorčin.

Velika panika

Agencije za naplatu potraživanja od banaka uglavnom su u stranom vlasništvu. Najvjerojatnije su u izravnom dogovoru s poslovnim bankama vezanim uz otkup pojedinih potraživanja, dogovaraju iznose, uvjete rokove, prodaju nekretnina… Postoje slučajevi da bankarski službenici, nakon uspješne otimačine pojedinih nekretnina, odlaze na visoke rukovodeće pozicije upravo u agencije za otkup potraživanja.

Agencije nitko ne kontrolira: ni HNB ni Ministarstvo financija ni HANFA. Rade bez odgovornosti, koriste nedorečenosti propisa i surovost ovršnog zakona. Agencije imaju strane vlasnike, u Hrvatskoj nemaju nikakvu imovinu, koriste unajmljene prostore, voze automobile na leasing… U slučaju kaznenog progona, nestat će kao da ih nikada nije bilo. Dužnici i banke će ostati.

U posljednje vrijeme agencije i njihovi akviziteri posebno su agresivni. Zovu dužnike, čije su dugove otkupili, nekoliko puta dnevno, šalju poruke, prijete… Zbog čega?

Postoje informacije da agencije imaju rok do kraja godine da reguliraju svoja potraživanja. Nakon toga se ne zna što će biti. Očekuje se da bi HANFA mogla preuzeti kontrolu nad njihovim radom ili da će EU odrediti uvjete i okvire njihova poslovanja.

U svakom slučaju, dužnicima ne bi moglo biti gore, agencijama – da. Zato su nervozne. Treba izdržati i boriti se svim sredstvima protiv lihvara. Iz ovog teksta mogla bi se odabrati najbolja metoda, piše Dnevno.hr.

Komentari