Andrija Jarak– ime i prezime koje nikada nije potrebno predstavljati. Čovjek koji je hrvatskoj javnosti više tisuća puta beskompromisno donosio istinu i pravdu, pod svim okolnostima, sada je u velikom intervjuu za Dubrovački dnevnik progovorio o do sada nepoznatim dijelovima svoje novinarske karijere.
Ispričao je anegdotu koja najbolje opisuje žrtvu koju je morala podnijeti njegova obitelj zbog prirode njegova posla. A žrtva je, priznat ćete, bila povelika.
‘Jurili smo prema Beogradu s Nissanom splitskih tablica’
Ja i pokojni Dragan Banović, inače najveći snimatelj ikad, radili smo u dopisništvu Nove TV. Pravili smo prilog u Mostaru 12. ožujka 2003. vezan uz sudske presude za ratne zločine, kada sam vidio na mobitelu da imam masu propuštenih poziva. Zvali su me iz zagrebačke središnjice te mi kazali da su ubili srpskog premijera Zorana Đinđića i da odmah krenemo za Beograd. Dragan i ja jurimo iz Mostara prema Beogradu s Nissanom splitskih tablica kojem ne radi prednji lijevi far. Kad smo ušli u Srbiju, svuda tenkovi na cesti, zaustavlja nas policijska ophodnja i govori da nam ne radi svjetlo. Pošto nemamo dinara da platimo kaznu na licu mjesta, nego samo kune i eure, vode nas u postaju i tamo nas ispituju. Bilo je oko dva ujutro. I onda ja, budaletina, pokažem im da sam član Zbora hrvatskih sportskih novinara. Njima ništa nije jasno, sportski novinar, a ide pratiti ubojstvo Đinđića. Dragan me prostrijelio pogledom iz kojeg je govorio – koji si ti debil (smijeh)”, prepričava Jarak.
‘Supruga me zvala 300 puta, a ja lažem da nisam imao signala’
Dok se u Beogradu odvijala cijela drama, njegova supruga je bila u rađaoni.
“Napokon stižemo u Beograd, a moja supruga je u to vrijeme bila trudna s Anamarijom i trebala je svaki čas roditi. Stiže do nas vijest da su uhitili Cecu Ražnatović i mi stižemo pred Centralni sud, ponavljam, s Nissanom splitskih tablica, ne bi me čudilo ni da je imao oznake Hajduka, prije jest, nego nije. S ove vremenske distance mogu samo reći da sam bio ozbiljni debil. Dragan je izvadio kameru, ja mikrofon, i odmah su nas trojica zaskočila, uhitila i odvela u zatvor, jer je država u posebnom režimu zbog ubojstva premijera i ne smiju se snimati institucije. Stavljaju nas u minijaturnu ćeliju zajedno s trideset drugih ljudi.
Čuvar koji me srećom prepoznao govori nam da zbog izvanrednog stanja u Srbiji možemo ostati i do 90 dana u zatvoru bez odvjetnika i da zovemo nekoga da nas isčupa iz nevolje. Meni slabo, supruga treba roditi, a Dragan izdiktira broj čuvaru koga da zove. Na kraju uspjeli izaći. Za to vrijeme tristo propuštenih poziva od supruge. Pita me što je, ja je lažem da nisam imao signala, problemi s roamingom, samo da se ne sekira. Za desetak dana je rodila. Eto koliko je obitelj prolazila stresa radi mog posla”, dodao je.
‘Ne znam stvarno koja bi to žena trpjela’
U nastavku opsežnog intervjua otkrio je kako je u 18 godina rada spavao u 520 hotela.
“Po cijele dane na terenu, bez klasičnog radnog vremena, baš sam radio kao životinja. Prilično neuredan život, jede se fast food, nemaš nikad svoje ‘čisto’ privatno vrijeme. Primjerice, bio sam sa suprugom u Međugorju i zovu me da su poplave po Bosni. Ja ukrcam ženu i troje djece i uputim se prema poplavljenom području, prolazimo džipom preko pola metra vode, stižem u srce Bosne, obitelj taksi preveze u Zagreb, a ja tamo ostanem sedam dana. Eto o kakvom se poslu radilo, ali gonio me adrenalin, negdje sam uživao u svom tom ludilu s terena. Ne znam stvarno koja bi to žena trpjela, mogu joj samo vječno biti zahvalan. Samo bi mi zazvonio mobitel, odijelo je spremno u autu za javljanje uživo, i ja bih nestao s obiteljskih okupljanja”, ispričao je Jarak.
