Europski parlament usvojio je u četvrtak rezoluciju o Bosni i Hercegovini, no iako na inzistiranje Hrvatske u njoj ne spominju prava konstitutivnih naroda, dok su odbijeni amandmani pučana, za koje su glasali hrvatski zastupnici neovisno o stranačkom klubu, kojima bi se u tekst rezolucije ubacila prava konstitutivnih naroda.
Nakon usvajanja rezolucije ministar vanjskih poslova Goradan Grlić Radman u izjavi za medije u Luxembourgu nakon sastanka dvije međuvladine konferencije za pristup Srbije i Crne Gore Europskoj uniji govorio o tome kako Srbija na svom putu prema EU treba pokazati političku volju za ispunjavanje svih kriterija i reformi.
“U tom smislu gledamo na područje vladavine prava, pitanje nestalih osoba, prava žrtava rata, procesuiranje ratnih zločina, suradnju s međunarodnim kaznenim sudom, priznavanje genocida u Srebrenici, jačanje dobrosusjedskih odnosa kako s članicama EU-a tako i onima izvan EU-a”, rekao je Grlić Radman.
Ovo je prvi put da se spominje priznavanje genocida u Srebrenici kao uvjet za pristupanje Srbije Europskoj uniji, a na što su u Srbiji burno reagirali. Neke kritike idu u smjeru kako je tom izjavom Grlić Radman pokušao ublažiti neuspjeh oko uvrštavanja ‘konstitutivnosti naroda BiH’ u gore spomenutu rezoluciju. Imaju li ova dva elementa veze, te ima li političkih posljedica ovakva rezolucija kakva je izglasana za portal Otvoreno komentira analitičar za međunarodne odnose, Denis Avdagić.
“Što se tiče rezolucije čini mi se kako je inzistiranje na spominjanju konstitutivnosti naroda u BiH bilo u ovom slučaju posve nepotrebno i to inzistiranje je na kraju i presudilo, jer tu se je moralo uvjeriti europarlamentarce da se ovakav element uvede u rezoluciju koji se ne čini posve relevantnim. Ovo je bilo jednako nepotrebno kao i ono što je napravio predsjednik Milanović s NATO deklaracijom, gdje je inzistirao na spominjanju Daytonskog sporazuma. Najme ono je ključno ako se je želi pomoći Hrvatima u Bosni i Hercegovini u ostvarivanju mira, je već navedeno u rezoluciji”, govori Avdagić.
Avdagić dodaje kako smatra važnim da se u rezoluciji spominje rješavanje presude Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić, ali i u ostalim slučajevima.
Građanska BiH
Što se tiče Bosne i Hercegovine kao građanske države, Avdagić smatra kako se ne razumije što se zapravo želi time zapravo postići, te kako je to jedan ‘civilizacijski doseg’, a ne ugroza za Hrvate u BiH.
“Oko pitanja Bosne i Hercegovine kao građanske države ima puno nesporazuma, građansku BiH se ne bi trebalo gledati kao mjesto gdje će Hrvati ostati bez glasa. Zapravo se govori se o tome kako bi svaki građanin u BiH trebao imati pravo kandidature na bilo koju političku i javnu funkciju, međutim problem izbornih jedinica koji postoji bi se mogao rješavati pomoću Ustava, jednako kao i predmet Ljubić, ali i izbor predstavnika Hrvata u BiH koji se onda ne bi morao nužno zvati ‘hrvatski predstavnik’ no, taj izbor ne bi više mogao biti upitan u bilo kojem pogledu, jer će biti biran u mjestima u kojima žive Hrvati, a s druge strane nakon toga nikome ne branite da se kandidira niti na jednu funkciju. To je jedan civilizacijski doseg i traži se rješenje kako svima, nevezano za vjeroispovijest ili nacionalnost, se može omogućiti kandidacija na bilo koju političku funkciju. Tu priču je potrebno razmatrati na ovakav način”, kaže.
Inzistiranje na očitom
S obzirom na sve navedeno Avdagić ne smatra kako je to poraz hrvatske vanjske politike, već da se radilo o nepotrebnom inzistiranju na nečemu što je već samo po sebi očito.
Ne smatram kako je ovo poraz hrvatske vanjske politike, ali smatram kako se je išlo u jednom nepotrebnom smjeru ‘kićenja’ teksta s onim što je već jasno svima, Bosna i Hercegovina jest država tri konstitutivna naroda, to je riješeno Daytonskim sporazumom, a samim time i Daytonskim Ustavom. Dakle danje inzistiranje na tome da je to tako ne pomaže nikome, tvrdi.
Opstanak hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini je definitivno složeno pitanje, ali na to pitanje djeluju puno jače silnice od jedne rezolucije, kao što su korupcija i blizina granice s Hrvatskom, zbog čega se sve veći broj stanovnika želi preseliti u Hrvatsku bez obzira na sve, to je daleko veći problem od jedne rezolucije koje se nitko za mjesec dana neće niti sjećati. To je realnost kao i što je realnost pitanje uvođenja Daytona u NATO deklaraciju, koja se već danas usputno spominje, dodaje Avdagić.
Uvjetovanje Srbiji priznavanje genocida u Srebrenici
Što se tiče izjave ministra vanjskih poslova o uvjetovanju Srbiji priznavanje genocida u Srebrenici, Avdagić smatra kako je to dublje pitanje nego se to čini na prvi pogled.
“Izjava ministra Grlića Radmana će se sada dosta gledati u nekom unutarnje-političkom, ali i regionalno-političkom kontekstu, no meni se čini kako je cijela stvar malo dublja. Ono što se dogodilo u Srbiji po pitanju reakcija na presudu Mladiću, a nakon toga i na jako burnu reakciju donošenja rezolucije o Srebrenici u crnogorskom parlamentu je zapravo ukazalo na jedan sustavan problem koji je u Hrvatskoj možda i poznat, ali u Europi baš i nije bio toliko poznat”, kaže.
“Negiranje genocida u Srebrenici je nešto što bi se u europskom kontekstu moglo usporediti s negiranjem Holokausta u Europi, jer se radi o činjenicama koje su utvrđene sudskim putem. Sve što se je dogodilo u Srebrenici, dogodilo se pod izlikom stvaranja ‘Velike Srbije’, ako uzmemo u obzir kako je Srbija jedina zemlja Europe koja ne priznaje genocid u Srebrenici, onda je to dosta veliki problem. Također ne treba zaboraviti i otvaranje Srbije prema Kini i Rusiji i tome Srbija jasno daje do znanja kako nema sigurni europski kurs”, zaključuje Avdagić.
