Danas se obilježava tužna prva godišnjica smrti legendarnog i neponovljivog Miroslava Ćire Blaževića, trenera svih trenera koji nas je napustio dan uoči svog 88. rođendana.
Prema službenim podacima rođen je 10. veljače 1935. godine u Travniku, kao šesto dijete u obitelji majke Kate i oca Mate.
Nadimak Ćiro dobio je još kao dječačić, ali majka se grozila tog imena i tražila je da ga tako ne zovu jer je posprdan. Naime, na jednoj je dječjoj predstavi glavni lik bio lutak Ćiro, koji je govorio baš kao mali Miroslav, kao da ima govornu manu. Ona ga je zvala Braco jer je njegovu sestru Jozefinu zvala Seka.
Trenerske majstorije i ekshibicije Miroslava Blaževića opčinjavale su mnoštva na svim meridijanima i paralelama. To što je Blažević kao trener imao kud i kamo više uspjeha nego neuspjeha može se pripisati njegovoj stručnosti, znanju i radu, naravno i nadarenosti. Tijekom godina osvojio je silne milijune koji su mu se željeli približiti, dodirnuti ga, biti s njim u društvu, slušati ga.
U Dinamu je postao Blaž, ali…
Kad je došao u Dinamo, suigrači su ga prozvali Blaž, po prezimenu, a on je majci pisao da joj je travnički svetac Petar Barbarić uslišio molitve. No kad su ga na terenu prepoznali Travničani i počeli skandirati “Ćiro, Ćiro”, bilo je gotovo. Dječački nadimak se primio i pratio ga kroz cijeli život i karijeru.
Pa iako mu je život obilježio nogomet, Blažević je u mladosti bio jako dobar skijaš i postao “prvi Bosanac koji je pobijedio Slovence u skijanju”, kako se prisjetio nekoliko tjedana prije smrti objavivši na Facebooku fotografiju iz 1952. s natjecanja na kojem je kao predstavnik juniorske selekcije Travnika osvojio prvo mjesto u skijaškom trčanju na 10 kilometara.
Dvije godine kasnije trebao je ići na skijaško prvenstvo u Mrkopalj, ali je prethodno svratio do Zagreba kako bi posjetio sestre, a tamo je naletio na bivšeg trenera iz Travnika, koji ga je pozvao da dođe u Dinamo. Blažević je prihvatio poziv, ostavio se skijanja, no prije dolaska u Dinamo morao je odslužiti vojsku, baš kad je vojni rok produljen na 24 mjeseca, što znači da je izgubio dvije godine.
U Rijeci zasnovao obitelj, u Švicarskoj lansirao trenersku karijeru
Nakon što je izašao iz vojske, umjesto u Dinamo, otišao je u Rijeku, gdje je upoznao suprugu Zdenku i dobio kćer Barbaru, ali zbog problematičnog koljena karijera mu nije dugo potrajala. Nakon odlaska iz Rijeke, proveo je tri godine u Švicarskoj, u Sionu i Moutieru, da bi 1966., s 31 godinom okončao igračku karijeru.
Prvi trenerski posao dobio je dvije godine poslije, također u Švicarskoj, u Veveyu, a 1976. je na dvije utakmice kao privremeni izbornik vodio švicarsku reprezentaciju. U Rijeku se vratio kao trener 1979., a godinu kasnije u Dinamo, gdje ga je legendarna titula 1982. uvela u legendu. Kasnije je s Hrvatskom 1998. godine osvojio svjetsku broncu.
Strastveni kolekcionar
Blažević je bio i strastveni kolekcionar skupih stvari – poglavito satova i umjetničkih slika, a i veliki obožavatelj čokolade. Osim nogometa volio je i borilačke sportove (boks, sumo hrvanje) te biciklizam. Volio je citirati Montesquieua i pozivati se na Nietzschea. Popularni Ćiro jedini je u hrvatskoj povijesti tri puta dobio državnu nagradu za sport “Franjo Bučar” (1998. – godišnja nagrada za pojedince; 1998. – godišnja nagrada za momčadi; 2007. – nagrada za životno djelo).
“Čovjek s osmijehom demona, s licem Alaina Delona”, govorio je o Ćiri Blaževiću poznati radijski komentator Ivo Tomić. Doista, Blažević je zaludio Dinamove navijače optimizmom. Iz te nenadmašne generacije koju je Ćiro Blažević nakon 24 godina posta doveo do naslova prvaka Jugoslavije uvijek su odašiljane sjajne vibracije.
