Doktrina nacionalizma i velika obmana u pravoj težnji njegova očuvanja

pixabay

Gotovo svi, ili dobar dio populacije, gaji negativno mišljenje o terminu ‘nacionalizam’, ‘nacionalno’, ‘nacionalist’. Tu se moraju razlučiti neke stvari, da bi se bolje razumjela doktrina nacionalizma – jer se on može definirati prema različitim oblicima i vrstama.

Spomenut ću samo neke oblike i primjer Kine – koja – što je paradoksalno – koristi svoj oblik (lažnog) nacionalizma. Primjerice, politički ili građanski oblik nacionalizma veže se uz demokraciju – budući da u teoriji ne isključuje ljude koji imaju pravo na državljanstvo – pa samim time nije ekskluzivan, isključiv – što je najveća zamjerka nacionalizmu od strane laika.

U različitim literaturama – za politički ili građanski oblik nacionalizma, možemo pronaći čak i dodatak – koji kaže – da je ovoj vrsti nacionalizma u interesu ujediniti pripadnike određene zajednice bez obzira na njihove druge pripadnosti. Smiješno bi bilo ovakav oblik nacionalizma nazvati liberalnim – međutim u njemu pronalazimo i pragmatičke funkcije koje idu k tome da stvore jednu homogenu, koherentnu, političku masu ljudi iste nacije.

Anthony D. Smith objašnjava ovaj oblik nacionalizma kao čin traženja/traganja za suverenitetom – odnosno – privrženost jednog naroda koja se akumulira prema kolektivnom imenu, zajedničkoj povijesti, kulture, a sve povezano s određenim teritorijem.



Ljudi koji ne razumiju, bolje rečeno ne žele razumjeti nešto (u ovom slučaju nacionalizam) jer je lakše etiketirati stvari po difoltu – ne razmišljaju da je i u etabliranim demokracijama (što god mi mislili o njima) kao što su: Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Sjedinjene Američke Države – nacionalni identitet ustavno instaliran pomoću državljanstva.

U tom nekom širem shvaćanju nacionalizma – državljanstvo je taj ‘liberalni’ most koji spaja s određenom nacijom koja ima kulturološku, tradicijsku i povijesnu dominaciju nad nekim prostorom. Ovo je posebno važno kada osoba koja etnički pripada različitoj naciji od one kojom želi postati dio – bez obzira na tu etničku pa i nacionalnu razliku – ona može postati državljanin određene nacije gdje poneke prakse nalažu da se odrekne vlastite nacionalnosti.

Ovakav oblik nacionalizma treba razlikovati od onog koji se najčešće predstavlja u javnom diskursu – a to su oblici fašističkih tvorevina 30 – ih godina koji su odbijali ne samo kršćanske temelje, već i sve oblike demokratskog sustava – pri tome uvodeći često i rasne i ostale diskriminatorne zakone.

U taj koš se nepravedno, stavlja i politički nacionalizma, koji je nastao u moderno doba, svojevrsni hommage nakon raspada Svetog Rimskog Carstva. U prvi mah imperijalistička politika koja je ujedinjavala veće područje – disperzirala se još uvijek aktivnim lokalnim feudalizmom – pa nastaju zasebne preteče modernih država/nacija. Ukratko, politički nacionalizam je težnja za narodnim suverenitetom.

Od važnijih osoba, koje se spominju u oblikovanju političkog nacionalizma, spominje se Jean Jacques Rousseau. Isti je objašnjavao prirodnost povezivanja ljudi ako bi se oni mogli osloboditi patvorenosti – a sve pomoću ‘opće volje’ – ideje koja bi premostila društvene, staleške i ostale različitosti/nejednakosti. Ovdje je pak smiješno što se Rousseau, rekao bih s pravom, predbacuje da je zapravo on jedan umova prema kojem su se razvili novi naraštaji koji su bili sudionici Francuske revolucije.

Prividna demokracija

Danas, nacionalna država i općenito država – imaju različita značenja, ali se ovaj prvi termin nacionalna država može proširiti baš uz ovu stavku moderne demokracije.
Problem je što je moderna demokracija često (neću pisati gotovo uvijek) populistički alat pa zagovaranjem osobnih sloboda koje mogu otići u pseudo slobode – što se može vidjeti kroz primjer novih postulata LGBTIQ zajednice – nestaje i ona prividna demokracija koja i sama po sebi može doći u protuslovlje s nacionalnim uzusima da se zaštiti jedna nacija.

Vrijeme pandemije, u kojoj se ionako krše sloboda kretanja i misli – guše se i nacionalni postulati – iako – što je zbilja ironično – svaka država silnica čini sve da u geopolitičkom svijetu bude što jača. Iz toga izvire da nije u cilju nužno očuvanje jedne koherentne nacije već čista kontrola nad skupinom ljudi koji imaju državljanstvo određene države.

Zapravo, nacionalizam se koristi kao alat za vladanje od strane onih koji ne žele zbilja jaku i nacionalnu državu! Kao prilog ovo tezi napisat ću činjenicu da i čak u Kini, koja je određena komunističkom partijom, postoji prividni nacionalizam, koji naravno osim što ima imperijalističke težnje, ne želi nužno sačuvati jednu naciju (što bi i zbog kompleksnosti Kine bilo i nemoguće naravno – ali treba uzeti u obzir da su kineski muslimani igrali veliku ulogu početkom 20. stoljeća) već ulazi i u teritorije i politiku Hong Konga što nije jedan primjer.

Pomoću te lažne nacionalne koherentnosti uz čudan spoj društvenih komunističkih ortodoksija – Xi Jinping – vođa Narodne Republike Kine – komunističke partije – priznao je svoje nacionalističke afinitete kroz slogan ‘Kineski san’.

U svojoj posjeti Nacionalnom muzeju, nedugo nakon što je zasjeo na komunistički tron, Xi Jinping drži govor o pomlađivanju (čitaj: rekonstruiranju) kineske nacije i njezina oživljavanja.

Ovdje vidim, kao što sam napisao, veliku obmanu u pravoj težnji očuvanja onog suštinskog nacionalizma – već stvaranje nove čete ljudi – koja će asimilirati druge nacije – bez da postoji oskulacija u tim nacionalnim krugovima. Laički, svaka je nacionalna težnja stavljena pod ključ fašistoidnog – rasnog – i ostalog diskriminatornog djelovanja – ali očito je bitno sakriti svoje namjere – pa čak i izobličiti nacionalizam ili bolje rečeno – koristiti ga samo u svojstvu imperijalizma.

Kao i sve, u učenju (da tako napišem) nacionalističkih ideja – možemo pronaći različita mišljenja u različitim pod temama. Uz to, različiti utjecaji odlaze u različite strane, pa tako, jedan Julius Evola (uza svu ezoteriju koju daje) može biti lajtmotiv nacionalističkim razmatranjima isto kao i Charles Maurras.

Komentari