Nakon što je u medijima se pojavila vijest o imovinskoj kartici Urše Raukar-Gamulin, temeljem koje je proglašena apsolutno najbogatijom saborskom zastupnicom, podigla se poprilična bura na društvenim mrežama.
S jedne strane proziva ju se da kao ljevičarka iza koje stoji platforma Možemo! Koja ne skriva svoje simpatije prema socijalističkim idejama, pogotovo po pitanju zelenih, ali i socijalnih politika, dok s druge strane njezini pristaše ju brane tvrdeći kako do te imovine nije došla ‘ilegalnim’ putem.
Raukar-Gamulin koja u Saboru zamjenjuje zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića je u svojoj imovinskoj kartici navela, kako kaže ‘pošteno’ svu svoju imovinu, a ta imovina je u najmanju ruku impresivna. Raukar-Gamulin tako posjeduje, između ostaloga, dvije kuće, dva poslovna prostora i tri stana u Zagrebu, vikendicu u Jelsi, te uz plaću, prihode od imovine i imovinskih prava u iznosu nešto manjem od 21 tisuće kuna, zlatne poluge i to je tek dio onoga što se može pronaći u njezinoj imovinskoj kartici.
Imovina Urše Raukar-Gamulin nije upitna, niti je u medijima o tome bilo riječi, a kako neki pokušavaju okrenuti priču. Također sama Raukar kaže kako iza njezine imovinske kartice ‘nema priče’. Možda nema priče, no pitanje stjecanja njezine imovine nije niti otvoreno. I dalje živimo u slobodnom društvu, barem na papiru, pa tako i Raukar-Gamulin ima puno pravo posjedovati što i koliko želi. No ‘priča’ o Urši Raukar-Gamulin se nalazi negdje drugdje.
Političko licemjerstvo
Kada se gradi politička karijera na politikama koje agresivno nastupaju protiv bogatih i zagovaraju njihovo progresivno oporezivanje, kao i visoko oporezivanje nasljedstva, dok tim istim politikama niti nacionalizacija privatne imovine nije mrska. U isto vrijeme opravdavati svoju imovinu nasljedstvom kojega se ne odričeš, a u isto vrijeme se zagovara da ga se drugi odriču za neku ‘višu’ društvenu korist, tada govorimo o ozbiljnoj dozi političkog licemjerstva.
Ovo nije novost, političari su poznati po svom licemjerstvu, ali kada političar, ili u ovom slučaju političarka dobije glasove na temelju aktivističke borbe protiv tog istog političkog licemjerstva, predstavljajući se kao nekakva društvena moralna vertikala, tada se od takvih političara, odnosno političarki očekuje da žive prema vlastitim uvjerenjima, a kada se pokaže kako tome nije tako, tada možemo opravdano sumnjati u političke namjere takvih ‘moralnih vertikala’.
Može se primijetiti kako i sama Urša Raukar-Gamulin nije sa sobom na čisto, odnosno i sama se bori s raskorakom između svog materijalističkog načina života i onoga što politički zagovara, pa je tako nedavno za N1 televiziju izjavila kako ne potječe iz bogate obitelji, odnosno kako joj ‘roditelji nisu bili bogati’, da bi sada od jednom izjavila kako je potomak ni više, ni manje nego hrvatskog političara, književnika i povjesničara Ivana Kukuljevića Sakcinskog, te sva imovina koju ima potječe iz nasljedstva i denacionalizacije. Ovakve oprečne izjave navode na zaključak kako Raukar-Gamulin prilagođava javnu percepciju njezinog privatnog života trenutnoj potrebi.
Ovo nije prvi takav slučaj ljevičara iz Možemo! Koji načelno preziru kapitalizam, materijalizam i slobodno tržište, osim u slučaju kada oni sami imaju direktnu i privatnu korist od istog, u tom slučaju problem ne postoji. Na jednaki način očito razmišljaju i njihovi pristaše koji ili ne vide taj licemjerni element, ili se samo prave kako ga ne vide.
Tako je svojevremeno Miroslav Škoro, u jednoj od debata pred lokalne izbore prozvao glumca, aktivista i također člana platforme Možemo! Vilija Matulu, kako je stan koji je dobio kao umjetnik i jeftino otkupio od Grada Zagreba, prodao na tom istom slobodnom tržištu kojega politički prezire, po tržišnoj cijeni poznatom poduzetniku. Sam Matula je tada izjavio kako ‘tu nema ničeg spornog’. Točno, ništa nije sporno osim njegovih političkih uvjerenja na temelju kojih dobiva glasove birača, onih istih birača kojima ta doza političke (ne)iskrenosti nije previše važna.
Ovakvo ponašanje navodno ‘moralnih’ političara iz platforme Možemo! odaje kako po pitanju privatne imovine i slobonog tržišta se drže one – ‘Meni moje, a nama vaše’.
