U sklopu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti nalazi se i pilot projekt osposobljavanja odraslih putem vaučera, koji bi kasnije trebao postati trajan model obrazovanja. Uvodi se po uzoru na francuski modela obrazovanja odraslih, koji se smatra jednim od najboljih u EU.
Tako je sastavljena lista od 80 programa i vještina koji su deficitarni na domaćem tržištu rada, a naglasak će biti na ‘zelenim i digitalnim’ vještinama.
Zavod za zapošljavanje trebao bi biti glavni nositelj i realizator projekta. Program će se većim dijelom realizirati online, odnosno putem posebne aplikacije koja se priprema za tu namjenu.
Naime, država će ljudima dijeliti vaučere kojima će oni plaćati dodatno obrazovanje. No, vrijednost vaučera i detalji tehničke provedbe nisu poznati jer još traju dogovori s Europskom komisijom.
Od 49,1 milijarde kuna vrijednosti projekata predloženih u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti, za tržište rada i socijalnu zaštitu ide četiri posto (2,1 milijarda).
O planu Vlade da ukupno 30 tisuća zaposlenih i nezaposlenih građana u idućih nekoliko godina dobije vaučere razgovarali smo s članom izvršnog odbora HUP-a Mislavom Balkovićem i predsjednikom Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimirom Severom.
Balković naglašava da vaučere kao instrument demoktratičnijeg financiranja troškova obrazovanja svakako treba podržati te pozdravljaju ovu ideju za dodatno obrazovanje kako bi se povećala participacija odraslih u obrazovanju te isto tako podržavaju i proširenje obuhvata na zaposlene.
“Važno je usmjeravanje raznih obrazovnih instrumenata i prema zaposlenim građanima, ne dominantno prema nezaposlenima kao što je to do sada bila praksa, kako bismo im omogućili stjecanje znanja i vještina koje bi im na tržištu rada mogle dati dodatnu prednost te ih time dovesti do trajnijeg i održivog zaposlenja i povećanih primanja u odnosu na ona koja imaju trenutno”, govori.
‘Hrvatska ima vrlo nisku zaposlenost’
Dodaje kako Hrvatska ima vrlo nisku zaposlenost te sve manje mladih koji će se u budućnosti zapošljavati. “To pak znači da će sve manji broj zaposlenih trebati kroz porezna davanja osiguravati sredstva za one koji su umirovljeni te za financiranje javnog sektora”.
U tim okolnostima nužno je, kako ističe, povećati dodanu vrijednost proizvoda i usluga koje ćemo kao društvo proizvoditi, jer je to jedini danas predvidivi način osiguravanja održivosti socio-ekonomskog sustava.
“Pri tome naglašavamo ponovo kako se radi o velikoj inovaciji u sustavu financiranja obrazovanja odraslih koja mora biti podržana snažnim sustavom osiguravanja kvalitete samih programa koji se provode te mora dovoditi do prenosivih kvalifikacija ili mikro kvalifikacija”, priča.
Financiranje samo kratkih programa
Poručuje kako je trend Europske unije uvođenja kratkih formalnih programa za stjecanje mikro kvalifikacija put kojim treba ići. “Važno je da se javni novac ulaže samo u one programe koji imaju osiguravanje kvalitete i koji dovode do prenosivih i potvrđenih ishoda učenja”.
U tom smislu predlažu da se financiraju samo kratki programi koji su vezani za pojedine skupove ishoda učenja i koji su akreditirani od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja te imaju osiguravanje kvalitete same provedbe programa, kratki formalni programi.
“Ne podržavamo javno financiranje neformalnih programa vaučerima, koji bi tobože dovodili do pojedinih ishoda učenja iz objavljenih standarda kvalifikacija, jer takvi programi nemaju osiguravanje kvalitete, nije jasno tko ih provodi, po kojim nastavnim programima, po kojim materijalima i tko verificira da su polaznici po završetku programa stekli predmetne ishode učenja”, objašnjava.
Eventualno uvođenje javnog financiranja neformalnih programa, koji bi se provodili za zaposlene u gospodarstvu i poduzetništvu, državnom i privatnom sektoru, također su za pozdraviti, kako dodaje, “ali takve programe ne treba financirati vaučerima nego direktnim obrazovnim grantovima za poduzetnike te ih dodijeliti kao potporu male vrijednosti”.
“Naime, takvi programi koje poslodavac sam ili uz pomoć vanjskog izvoditelja provodi za svoje zaposlene mogu biti korisni, ali nije jasno koliko će tako dobiveno znanje biti prenosivo kod drugog poslodavca, jer je prirodno da poslodavac provodi obrazovanje upravo za tehnologiju i poslovni proces koji koristi, pa nije sigurno da su ta ista znanja potrebna i kod drugog poslodavca. Ovime se podiže konkurentnost pojedinog poslodavca, pa to treba svakako smatrati kao potporu koja mu je u tom smislu dana i koja mora odgovarati pravilima za dodjelu potpora”, ističe.
‘Nužno je izmijeniti i dopuniti Zakon o obrazovanju odraslih’
Naglašava kako je u cilju provođenja akreditacije kratkih formalnih programa, za jedan ili nekoliko skupova ishoda učenja u standardu kvalifikacije, nužno izmijeniti i dopuniti Zakon o obrazovanju odraslih u tom smislu, “pa je važno da se unutar Nacionalnog plana oporavka i otpornosti planira i ta zakonodavna reforma u poglavlju koje se odnosi na obrazovanje”.
Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever ističe kako su oni, pak, na sindikalnoj strani uvijek na oprezu kad je riječ o vaučerima u obrazovanju jer to je varijanta koja vuče u pravcu privatizacije obrazovanja.
Naime, kako objašnjava, bilo je primjera da se tako izguralo javne škole iz sustava i dalo je privatnicima mogućnost da se s državnim novcem razvijaju dalje. S vremenom je došlo do poskupljenja usluga pa je sustav posao nedostupniji običnim građanima, odnosno bio je dostupniji onima s više sredstava jer se tim vaučerima nije moglo sve pokrivati, nego su građani morali i samo izdvajati.
“Nakon našeg pitanja u tom pravcu, upravo oko takvog mogućeg sadržaja, odgovoreno je da se ne ide u pravcu liberalizacije i privatizacije sustava obrazovanja na način da se javnim novcem plaća obrazovanje nego da je to namijenjeno isključivo kategorijama odraslih u nekakvom dodatnom i dopunskom obrazovanju, dokvalifikaciji i prekvalifikaciji. To je nama u takvom slučaju prihvatljivo”, govori.
‘Nekada je poslodavcima bio interes prekvalificirati i dokvalificirati svoje ljude’
Dodaje kako smo do devedesetih godina imali negdje između sedam i osam posto odraslih zaposlenih koji su se dodatno obrazovali uz rad, ali ta je brojka drastično pala nakon devedesetih i nakon provedene reforme privatizacije.
“Nekada je poslodavcima bio interes prekvalificirati i dokvalificirati svoje ljude. Međutim, dugi niz godina drastično zaostajemo za prosjekom Europske unije u udjelu te brojke dodatnog obrazovanju radnika u odnosu na ukupan broj zaposlenih”, ističe.
Smatra da bi vaučeri tome svakako trebali pridonijeti, a tu su i izuzetno dobra iskustva nekih zemalja, spominje se Francuska, a i druge zemlje imaju slične oblike.
‘Vidimo cijeli niz problema’
“Još uvijek puno toga ne znamo. Znamo da su Francuzi uspjeli teške milijarde eura izvući za taj svoj sustav i da to kod njih izuzetno dobro funkcionira. Na isti način i Hrvatska puno toga može napraviti. Koliko znamo, to će se kretati unutar razdoblja koliko će trajati i sredstva koja bismo imali na raspolaganju iz sustava oporavka i otpornosti. Uvjeren sam da će to pokazati svoju dobru stranu ako se kvalitetno osmisli”, zaključuje.
Ipak, naglašava kako vide cijeli niz problema. Navodi primjer kada se majke vrate nakon rodiljnog dopusta na radno mjesto, pogotovo one koje su imale dugotrajnije izostajanje s posla, ili netko tko se vraća s dužeg bolovanja, često je došlo do pomaka u kvaliteti obavljanja poslova, organizacijskih promjena, napretka vezano za određene tehnologije, ostali kolege i kolegice su prošli neku obuku, pa onda oni ostanu negdje sa strane.
“To sprječava napredovanje u poslu. Pogotovo kad je riječ u uvođenju novih tehnologija, a s obzirom na to da se sada vrlo često i spominje taj jedan pomak prema zelenoj energiji, onda se često događa da poslodavci zamijene garnituru radnika i jednih radnika se riješe. Pri tome koriste prigodu da to bude orijentirano prema starijim radnicima uz obrazloženje da oni teže prihvaćaju nove tehnologije i na njihova mjesta uzimaju mlađe koji imaju znanja za one poslove koje treba”, objašnjava.
Ističe da je u Hrvatskoj i tako premali broj zaposlenih u odnosu na broj stanovništva koji bi mogli raditi, bilo da je riječ o starijoj dobi ili mlađima.
“Mlađi napuštaju zemlju zbog puno razloga, među ostalim su to niske plaće i nestalni oblici rada, ali dijelom je vezano uz poslove koji se nude. Tako da često poslovi niže vrijednosti njima ne osiguravaju stvaranje obitelji, pa odu van”, tvrdi.
‘Treba osigurati poseban fond za dokvalifikaciju i prekvalifikaciju’
Naglašava kako su godinama govorili da bi trebalo osigurati poseban fond iz kojega bi se upravo financirala dokvalifikacija i prekvalifikacija nezaposlenih i zaposlenih za sustave rada digitalne tehnologije i slično. “Sada je dobra prigoda da se za to dobiju sredstva i da se koriste”.
Nada se da će se napraviti kvalitetan sustav i da neće doći do odljeva novca u prazno nego da će se osigurati na strani pružatelja obrazovanja kvalitetne usluge, da će to prepoznati i poslodavci i omogućiti svojim radnicima da idu na dodatno obrazovanje tijekom radnog vremena i da će moći organizirati posao. I na drugoj strani Zavod za zapošljavanje koji će upućivati nezaposlene na neki od takvih oblika obrazovanja pogotovo zato što će za to biti osigurana sredstva.
“To bi kao prvo trebalo značiti veću brojku zaposlenih, brže prelaženje na kvalitetnije poslove s višom dodanom vrijednošću i na zelenu energiju i digitalizaciju. Sve to skupa bi trebalo jamčiti ostanak ljudi u Hrvatskoj, kvalitetnije i sigurnije poslove, a onda i veći natalitet jer bi mladi ljudi uz takve uvjete sigurno odlučili ostati doma, stambeno se zbrinjavati i formirati obitelj”, smatra.
Naglašava kako to treba i cijelo vrijeme nadzirati u nekom sustavu. “Poslodavci traže svoje mjesto u organizaciji svega toga, ali to mjesto apsolutno pripada i sindikatima te smatramo da bismo upravo zajedno, poslodavci s jedne strane i sindikati s druge, mogli složiti taj sustav nadzora i vođenja takvih postupaka, da bi se s tim javnim novcem što kvalitetnije napravilo”, poručuje.
