U svega par dana zabilježeno je preko 30 slučajeva seksualnog nasilja, više nego što se inače prijavi u godinu dana. Prijave se odnose na spolno uznemiravanje u obrazovnim institucijama, ali i na radnim mjestima u Hrvatskoj.
Akademija dramskih umjetnosti u Zagrebu zaprimila je dosad 27 prijava za seksualno uznemiravanje i zlostavljanje, a na zagrebačkom Filozofskom i Veterinarskom fakultetu suspendirana su dva profesora. Načelnik postaje granične policije Gruda Matko Klarić zbog seksualnog uznemiravanja njemu podređenih policajki dobio je otkaz.
Tijekom prošle godine prijavljeno je 147 slučajeva kaznenog djela silovanja i 16 djela pokušaja silovanja, prema trenutno dostupnoj statistici Ministarstva unutarnjih poslova za prvih 11 mjeseci. U 2019. zabilježeno je 35 prijava kaznenog djela spolnog uznemiravanja, a godinu dana ranije njih 30.
Ovaj val prijava, odnosno velik broj što anonimnih, a što javnih istupa i svjedočanstava osoba koje su preživjele razne oblike seksualnog nasilja pokrenut je hrabrim istupom srpska glumica Milene Radulović, kako navodi Voditeljica programa za mlade iz Ženske sobe sociologinja Josipa Tukara Komljenović.
‘Osobe koje su preživjele seksualno nasilje nisu krive’
Glumica je, podsjetimo, javno obznanila da je žrtva silovanja svog profesora glume Miroslava Mike Aleksića. Potom su se anonimne ispovijesti žrtava seksualnog nasilja u sklopu inicijative ‘Nisam tražila’ i ‘Nisi sama’ proširile društvenim mrežama. Mnogi su istupili i imenom i prezimenom.
“Svako javno progovaranje o problematici seksualnog nasilja je dragocjen čin u pogledu poticanja i ohrabrivanja drugih osoba koje su preživjele seksualno nasilje da također istupe i govore o vlastitom iskustvu seksualnog nasilja. Važnost u dijeljenju vlastitog svjedočanstva polazi iz toga da šalje jasnu poruku kako osobe koje su preživjele seksualno nasilje nisu same i nisu jedine – i ono najvažnije, nisu krive za preživljeno nasilje”, govori nam Tukara Komljenović.
Foto: Dino Stanin/PIXSELL
Dodaje kako bez obzira na socioekonomsku pozadinu ili sociokulturno okruženje iz kojeg žene i djevojčice dolaze, seksualno nasilje upravo u najvećem broju slučajeva doživljavaju osobe ženskog spola i roda upravo zato što su žene.
‘Ovaj oblik nasilja prije svega je povreda vlastitih osobnih i intimnih granica osobe’
Kako bi smo razumjeli zašto velik broj osoba koje su preživjele seksualno uznemiravanje ili ga još uvijek doživljavaju ne prijavljuju nasilje, moramo znati što je zapravo seksualno nasilje, kako ističe.
“Seksualno nasilje nikako nije čin seksualnosti. Ovaj oblik nasilja prije svega je povreda vlastitih osobnih i intimnih granica osobe te predstavlja čin moći i kontrole koju počinitelj(i) iskazuju i koriste. Seksualno nasilje je svako neželjeno ponašanje za koje nije dan pristanak, a ono može biti iskazano riječima i/ili fizičkim činom. Osoba koja doživljava seksualno nasilje shvaća ga kao prijetnju, poniženje, povredu i/ili napad. Seksualno nasilje može, a ne mora uključivati prijetnju za vlastiti (ili tuđi) život i sigurnost, prinudu ili prisilu na odnos”, objašnjava.
Dalje navodi kako se ovo nasilje može promatrati kao kontinuum koji se proteže od blažih do težih oblika, odnosno dijeli se na seksualno uznemiravanje, seksualno zlostavljanje, silovanje te ostale oblike nasilja (elektroničko seksualno nasilje, prisilni brakovi, prisilni pobačaj, sustavno silovanje u oružanim sukobima, genitalno sakaćenje, trgovanje ljudima u svrhu seksualne eksploatacije – posebice djevojkama i ženama).
Seksualno uznemiravanje su i seksističke šale, neželjeni komentari o tijelu, seksualne ponude i podmićivanje,…
“Međutim, iako su neki oblici definirani kao blaži, mogu ostaviti teže posljedice na određenu osobu, kao primjerice dugotrajno seksualno uznemiravanje na radnom mjestu. Seksualno uznemiravanje je svako neželjeno, jednostrano i nametnuto ponašanje. Ono plaši i vrijeđa osobu, iznova kod nje izaziva osjećaj nesigurnosti, ponižava i degradira zlostavljanju osobu”, naglašava.
Dodaje da samo seksualno uznemiravanje ne mora nužno uključivati fizički dodir pa se tako manifestira kroz seksističke primjedbe i šale, različite seksualne ponude, neželjene komentare o našem tijelu ili seksualnosti, seksualno podmićivanje i emocionalno proganjanje, ali i širenje seksualnih laži o drugoj osobi.
Foto: Milan Sabic/PIXSELL
“U većini slučajeva radi se o ponovljenim ponašanjima koja se javljaju kroz dulje vremensko razdoblje i za koje osoba ne može naći sustavno rješenje ili izlaz iz situacije (bojazan od gubitka zaposlenja, izbacivanja s fakulteta, padanje predmeta, i tako dalje)”, objašnjava.
Ove primjere mnoge osobe našeg društva, kako navodi, ne smatraju ozbiljnim, teškim i uvredljivim te najčešće i ako se osoba pobuni protiv takvog njoj neželjenog ponašanja, dobije odmahivanje rukom da preuveličava.
Svaka druga žena doživjela je vulgarne ponude, neželjeno dodirivanje tijela, seksualne primjedbe,…
Seksualno uznemiravanje uvijek karakterizira razlika u stvarnoj ili percipiranoj moći, odnosno u relaciji počinitelja i osobe koja ga doživljava (učitelj – učenica, šef – zaposlenica, profesor – studentica, djed – unuka), dodaje.
“Nažalost se doživljava kao svakodnevna pojava u našim životima, narodni folklor i ‘zastarjelo’ udvaranje. No radi se o savršenom primjeru iskazivanja vlastite nadmoći nad onima s manje društvene moći (prvenstveno nad ženama, a potom i pripadnicima/pripadnicama LGBTIQ zajednice te drugima)”.
Podaci mnogih istraživanja, na europskoj 1, 2 i nacionalnoj 34 razini, pokazuju kako je svaka druga žena doživjela seksualno uznemiravanje, od neželjenih seksualnih primjedbi, vulgarnih ponuda, neželjenog dodirivanja tijela i slično. “Razmislite, svaka druga, ako ne i svaka žena mora preživljavati nasilje, a nekada i na svakodnevnoj razini”.
‘Moramo prestati okrivljavati osobe koje su preživjele seksualno nasilje i početi krivnju stavljati na nasilnike’
Upozorava kako nikada ne smijemo pitati osobu koja je preživjela seksualno nasilje zašto je šutjela ili čekala određeni vremenski period da prijavili ili progovori o svom preživljenom iskustvu. Ukoliko preživjela istupi sa vlastitim svjedočanstvom (anonimno ili putem prijave nadležnim institucijama), potrebno je imati suosjećanja za ono što je preživjela, ne svojom krivnjom.
“Osobi koja je preživjela seksualno nasilje potrebno je određeno vrijeme da uspostavi kontrolu nad traumatskim iskustvom i nije na nikome drugome, osim na njoj samoj da donese odluku i izbor što želi napraviti s preživljenim iskustvom”, poručuje.
Naglašava kako moramo prestati okrivljavati osobe koje su preživjele seksualno nasilje i početi krivnju stavljati na nasilnike, počinitelje koji su razumno i svojevoljno odlučili oduzeti drugoj osobu kontrolu nad vlastitim životom, tijelom, emocijama i osjećajima.
“Svakoj osobi koja istupi kao preživjela je potrebno bezuvjetno vjerovati da je pretrpjela seksualno nasilje i ne nuditi joj svoja rješenja (kada prijaviti, što napraviti s počiniteljem i slično). Na nama je da osobi, poznavali ju ili ne, pružimo svoju podršku, empatiju i vjerovanje jer je hrabra i snažna zbog onoga što je preživjela”, ističe.
‘MeToo pokret’
“Svaki društveni, politički i/ili aktivistički pokret koji razotkriva elemente patrijarhalne moći koji se očituju u kontroliranju, podčinjavanju i ponižavanju drugih, a prvenstveno žena, uvijek je dobro došao”, poručuje dodajući kako patrijarhat nije štetan samo za osobe ženskog spola ili roda, već i za sve osobe koje se percipiraju slabijima ili bez kontrole i autoriteta, odnosno društvene moći.
‘#MeToo pokret’ razotkriva, kako objašnjava, mnoge oblike dominacije, autoriteta i nadmoći koju muškarci ispoljavaju prvenstveno u sferi naše seksualnosti pokušavajući kontrolirati naša tijela i emocije.
“S obzirom da se seksualno uznemiravanje događa u javnim i privatnim prostorima kao što su radna mjesta, odgojno-obrazovne ustanove, ali i u okviru umjetnosti, medija te u široj javnosti, važno je glasno govoriti i ukazivati na njegovu štetnost po živote djevojčica, djevojaka i žena”, tvrdi.
Svega nekoliko osuđujućih presuda godišnje
U Hrvatskoj se bilježi vrlo mali broj osuđujućih presuda za to kazneno djelo, svega nekoliko na godišnjoj razini, prema podacima ureda pravobraniteljice. Također, ne rijetko se događa da sudski postupak za spolno uznemiravanje završi u korist počinitelja.
Postojeći Kazneni zakon za djelo spolnog uznemiravanja zahtijeva da se pokreće na prijedlog žrtve, dok se ostala djela protiv spolne slobode progone po službenoj dužnosti. Trenutno vrijedi i odredba da žrtva ima tri mjeseca za prijavu seksualnog uznemiravanja.
“Seksualno uznemiravanje je ukorijenjeno u našim patrijarhalnim odnosima i ono se ne doživljava kao nešto ozbiljno što bi trebalo prijaviti. Iz tog razloga se trenutno u javnom prostoru čuju glasovi koji diskreditiraju osobe koje su preživjele ovaj oblik seksualnog nasilja govoreći da će sada biti navala žrtava i prijava, pa s time i lažnih svjedočanstava. Tome nažalost nije tako jer velika većina osoba koja je preživjela nasilje niti ne prijavljuje seksualno uznemiravanje”, tvrdi Voditeljica programa za mlade Josipa Tukara Komljenović.
Preko 90 posto osoba nikada nikome ne kaže što je preživjelo
Generalno se seksualno nasilje vrlo rijetko prijavljuje te napominje kako prijavljeni slučajevi nasilja nadležnim institucijama čine samo vrh sante leda stvarne situacije te je realan broja osoba koje su preživjele seksualno nasilje mnogo veći.
Preko 90 posto osoba nikada nikome ne kaže što je preživjelo, odnosno ne povjeri se bliskoj osobi, organizaciji civilnoga društva ili u još manjem broju se odluči prijaviti seksualno nasilje i počinitelja/počinitelje, dodaje.
“Seksualno nasilje najčešće čine nama poznate osobe, osobe s kojima imamo razvijen odnos povjerenja. Ukoliko upravo nama poznata osoba počini neki oblik seksualnog nasilja, pa tako i seksualnog uznemiravanja nad nama, možemo osjećati strah te bojazan da će se napad ponoviti ukoliko počinitelj ne bude sankcioniran. Mnoge osobe neće niti prijaviti počinitelja jer su poruke koje dobivaju iz svoje okoline (obitelj, škola, mediji, šira javnost) obeshrabrujuće te se sam čin nasilja normalizira”.
Foto: Igor Kralj/PIXSELL
Tako i onaj mali broj prijava na godišnjoj razini rezultira još manjim brojem presuda zbog poteškoća prilikom prikupljanja dokaza, predrasuda koje obavijaju seksualno nasilje, nepovjerenje u žrtvu, a što sve u konačnici dovodi do povratnog nepovjerenja u nadležne institucije i opet natrag do ne prijavljivanja slučajeva.
Smatra da bi se moglo krenuti putem koji bi počeo vraćati povjerenje u društvo u cjelini kod žrtava nasilja ako bismo razbili ovaj začarani krug pooštravanjem kazni za počinitelje, ubrzali trajanje sudskih procesa, osigurali institucionalnu i vaninstitucionalnu podršku i pomoć osobama koje su preživjele seksualno nasilje.
‘Sustavna seksualna edukacija izrodila bi nove generacije osviještenih i odgovornih mladih osoba’
Ističe kako se u Hrvatskoj može mnogo toga učiniti po pitanju suzbijanja seksualnog nasilja, pružanja pomoći i podrške osobama koje su ga preživjele, ali u penalizaciji počinitelja.
Sustavna seksualna edukacija koja može donijeti najbolje pozitivne pomake, samo je jedan od odgovora.
“Seksualna edukacija koja bi uključivala prevenciju seksualnog nasilja, zdrav razvoj o vlastitoj seksualnosti, poštivanje vlastitih i tuđih granica te tjelesnog integriteta, važnost pristanka i ponajviše važnost promicanja rodne ravnopravnosti, kao i edukaciju o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, izrodila bi nove generacije osviještenih i odgovornih mladih osoba”, poručuje.
Dodaje kako je Ženska soba 2020. godine završila izradu, testiranje i provedbu u 31. srednjoj školi diljem Hrvatske edukacijski i prevencijski program protiv seksualnog nasilja za srednje škole ‘SNEP program’ koji se pokazao iznimno korisnim i potrebnim.
“Seksualna edukacija i uz nju vezana prevencija seksualnog nasilja uz druge elementarne društvene i institucionalne promjene može u konačnici pridonijeti smanjenju seksualnog nasilja”, zaključuje.
Osobe koje su pretrpjele seksualno nasilje mogu potražiti pomoć i podršku kroz savjetovalište Centar za žrtve seksualnog nasilja te se obratiti specijaliziranom stručnom timu (01/6119-444 ili [email protected]).
