Nedavno je zagrebački nakladnik Sandorf objavio bez ustezanja se može reći, zanimljivu knjigu sjećanja poznatog zagrebačkog glazbenika Borisa Leinera – ‘Sve bio je ritam’.
Ponajprije moram reći da sam knjigu prisjećanja Borisa Leinera, na razne stvari a najviše na Štulića i Azru, pročitao u jednom dahu. Vrlo pitko štivo. Nikako se ne može reći da je knjiga dosadna, kao što je memoaristika u pravilu takva. Leiner i kada piše o kućnim ljubimcima, glazbenicima, pjevačima, grupiesima, putovanjima, travi i ostalom, ali i razočarenjima, mukama i nimalo jednostavnom i harmoničnom životu, ali i o ljubavi, čini to na vješt način, potičući našu memoriju, pa sam se tako i sam sjetio da sam u davnim osamdesetima, skinuo s programa radio Zagreba koncert Azre i tu traku slušao više puta, jer taj je koncert bio odličan, iako sam imao i nešto kupljenih glazbenih produkata iste grupe.
Ogoljen do kraja
Leiner piše i o osobama, glazbenicima koji su defilirali kroz grupu, s više ili manje sentimenta, uz izrazitu lidersku poziciju Štulića jer Đoni je broj jedan. Stanovita pikanterija u sredini knjige je Leinerov akt, pa tu fotografiju možemo prihvatiti kao dokaz da se bubnjar do kraja ogolio, u svojim sjećanjima.
Objavljena autobiografija Borisa Leinera
