Dok diljem zapadnog svijeta vlada bauk od populizma, hollywoodska elita iz svog konfornog balončića Beverly hills-a uvjerila je samu sebe kako su oni predvodnici kulturoloških i socioloških promjena u prvoj polovini 21. stoljeća. Rezultat njihovog djelovanja vidimo u sve većoj društvenoj dekadenciji kojom dominira politička korektnost prema kojoj se treba odnositi kao prema svojevrsnom božanstvu ako se želi preživjeti u današnjem svijetu show businessa.
Politička korektnost
Posljednjih godina ovaj trend se proširio po tehnološki povezanom svijetu kao virus koji je zarazio i mnoge naše poznate ličnosti koje su se osjetile pozvanima uskočiti u uloge sociologa, kulturologa i ostalih stručnjaka za cijeli niz društvenih problema, uvjeravajući širu javnost kako su baš oni ti koji nama svima mogu čitati lekcije. Politička korektnost postala je glavni kriterij koji mora biti zadovoljen kada su u pitanju filmski, televizijski i internetski sadržaji, te oni pojedinci koji se ne pokoravaju tome mogu se vrlo lako naći na vjetrometini javne osude, etiketiranja i medijskog progona koji na kraju rezultira uništenim ugledom i karijerom. Roseanne i Kevin Spacey su samo neki od žrtava tog lova na vještice zadnjih godina.
Novi kriteriji
Izgleda kako smo kao društvo zaboravili neke lekcije kojima nas uči 20. stoljeće, pa iznova petljamo sa društvenim eksperimentima ne shvaćajući koliko je to opasno, pogotovo kad u takvim eksperimentima dominiraju oni koji u suštini nemaju pojma što rade. Kad sposobnost, talent i opće kvalitete koje su do sada pojedince izdvajale iz mase bile kriterij za izgradnju uspješne i zapažene karijere postanu nepoželjni, a razina viktimizacije ili rasna pripadnost pojedinaca postaju jedini prihvatljivi kriteriji, kao društvo onda opasno klizimo prema dnu.
Nije me briga za vaše osjećaje
Ricky Gervais domaćin ovogodišnje dodjele nagrada Golden Globes ponavljao je I don’t care – nije me briga, dok je bez ograda ismijavao svoje kolege, ne štedeći nikoga. – Ne znate ništa o stvarnom svijetu, neki su od vas proveli manje vremena u školi i od Grete Thunberg rekao je svojim kolegama Gervais i time na osebujan način dao do znanja kako postoje oni koji se neće prilagođavati modernim trendovima političke koreknosti i signaliziranja vrlina na čijim krilima trenutno lete brojne poznate ličnosti, koje se predstavljaju kao moralne vertikale. Ricky Gervais britanski je komičar poznat po svom oštrom jeziku i koji ne štedi nikoga u nastupima. Time je postao meta zagovaratelja prava na javne sigurne prostore za sve, u kojima ničiji osjećaji ne smiju biti povrijeđeni, što dovodi pod upitnik samu društvenu interakciju kakvu poznajemo. Gervaisa je to potaknulo na još žešće ismijavanje takvih društvenih trendova, te svima neprestano poručuje – I don’t care, odnosno nije me briga, nije me briga za vaše osjećaje, jer komedija to ne trpi.
Prava ispred slobode
Gervais je odlučno ušao u borbu protiv gore navedenoga kako bi komediju otrgnuo iz ralja tog elitističkog establišmenta, podsjećajući kako komedija mora biti ono što je oduvijek bila: provokativna, granična, često uvredljiva i prije svega slobodna u izrazu. Ljudi se često pozivaju na slobodu govora sve dok im se sviđa ono što se govori, a kada im se ne sviđa ono što čuju ili ih to vrijeđa, onda bi ti isti ljudi tu slobodu govora prilagođavali svom ukusu. Iz toga bazena se onda razvijaju pokreti koji pozivaju na ograničavanje slobode govora te zagovaranje prava ispred sloboda. No to dvoje zajedno jedino može egzistirati ravnopravno uz osobnu odgovornost. Politička korektnost nastala je u svojoj suštini iz dobrih namjera, no sada se pretvara u ono protiv čega se u početku borila.
Kada ulica kroji politiku
Posljednjih godina različiti pokreti poput SJW – social justice warriors, odnosno borci za socijalnu pravdu koji sustavno napadaju slobodu govora i pozivaju na cenzuru onih koji se ne slažu s njihovim pogledima, ozbiljno su se uvukli u sve pore društva. Verbalni napadi, vrijeđanja i ideološka etiketiranja pojedinaca postali su redoviti na mnogim američkim sveučilištima, a profesori koji se ne slažu s takvim nasilnom i isključivom retorikom studenata često na kraju ostanu bez posla. Takav svjetski trend proširio se i kod nas. Jelena Veljača je dobar primjer, osoba koja samu sebe proglasi autoritetom nad socijalnom politikom države i okupi preko društvenih mreža oko sebe masu pristaša. Preko noći je postala netko koga ekskluzivno prima na sastanak i sam premijer, iako dotična nema nikakav legitimitet. Postavlja se logično pitanje, ako dopuštamo ulici ovakav utjecaj na politiku, čemu ministarstva, ministri, na kraju i sudovi, kad ulica sama donosi svoje zakone, svoje presude i svoje kazne?!
