Nezavisni predsjednički kandidat Miroslav Škoro razgovarali smo u njegovu zagrebačkom stožeru desetak dana prije izbora kojima prethodi zanimljiva kampanja.
Da razjasnimo, kakav to strah vidite u Hrvatskoj u kojoj se mediji svakodnevno obračunavaju s Vladom, deseci tisuća ljudi prosvjeduju tijekom štrajka prosvjetara, a premijera napada tko god stigne?
– Taj je strah mjerljiv. Može ga se mjeriti brojem izbačenih članova HDZ-a koji su se usudili sa mnom dopisivati i fotografirati se, dati mi podršku ili brojem ljudi koji prilaze riječima da mi ne mogu dati potpis jer se boje za egzistenciju. Izišli smo iz jednopartijskog jednoumlja da bismo ušli u dvopartijsko jednoumlje. A najveći je problem mojih političkih protivnika moja neovisnost u svakom smislu. Odgovaram dragom Bogu, svojoj obitelji, odgovaram sam pred sobom za sve ono što radim i što sam napravio, a narodu ću odgovarati za svoje političke poteze. Ne oligarhijama koje su nam ukrale demokraciju, nego samo narodu. Taj strah među ljudima definitivno je izazvan krađom parlamentarne demokracije kroz kupoprodaju zastupnika u Saboru, krađom izravne demokracije onemogućavanjem referendumskog odlučivanja i naposljetku krađom unutarstranačkog pluralizma i demokracije.
Živio sam u državama u kojima je normalno da premijer ili predsjednik mora kroz ozbiljan unutarstranački proces doći u poziciju da bude kandidat. Kod nas je sve svedeno na to, pogotovo posljednjih 20 godina, da je šef vladajuće stranke “bog i batina“. On je taj koji određuje izborne liste, koji određuje i slaže vladu, bira ustavne suce, glavnog državnog odvjetnika, ravnatelja HRT-a i zaposlenike na naplatnoj kućici u Čepinu. Mi živimo u političkoj trgovini, nema prave demokracije, postoji samo projektna suradnja. Ja tebi dižem ruku ako ti mene ne diraš ili ako mi osiguraš neka sredstva. Proračun nije razvojni i pravih reformi nema. A strah definitivno postoji, možda je sve legalno, ali moralno nije i zakoni koji to reguliraju definitivno nisu dobri.
Rekli ste da vas ne može nitko nazvati i reći što da radite, kažete i da ne okupljate desnicu, nego ljude željne promjena, no najviše vam potpore stiže upravo s krajnje desne strane političkog spektra, a i velik dio javnosti smatra da ste vi kandidat krajnje desnice, i da to uglavnom određuje vaše djelovanje.
– Tu bismo sada prvo morali definirati javnost, pa dobar dio javnosti, ljevicu i desnicu. Primjećujem da ljudi puno govore o pojavnostima i stvarima, a definicijski to sve ne drži vodu. Ne znam koji je to dobar dio javnosti, osim ako mislite na ovu koju kontroliraju hrvatski mediji. Dakle, govorimo li o tome, o toj percepciji, ili je to pak dobar dio javnosti ako govorimo o komentarima mojih političkih protivnika. Znate li tko sam ja u ovoj priči?
Da ljudima bude najjasnije, ja sam onaj Kinez s najlon-vrećicom ispred tenka na onoj poznatoj snimci. Tenk je taj sustav, a ja sam taj čovjek s vrećicom. Samo što ja u toj vrećici imam vrlo bogatu popudbinu svog iskustva, javna sam osoba i sve je moje na stolu – moji poslovi, karijera, život, obitelj i moji prijatelji. U toj vrećici imam još jednu stvar, a to je vaučer hrvatskog naroda koji želi promjenu. Dakle, dobar dio hrvatske javnosti sporna je sintagma i ja do nje ne držim. Ima kod nas u Osijeku i Višnjevcu jedna izreka: I na plotu svašta piše.
Vanjska politika
Predsjednik Republike može najizravnije djelovati u području vanjske politike, koja su vaša tri ključna vanjskopolitička cilja i prvi potezi u tom pogledu?
– Broj jedan je rješenje odnosa s gotovo svim susjednim zemljama. Moramo riješiti granicu s Crnom Gorom, Slovenijom i Srbijom. Sa Srbijom imamo i neriješeno pitanje nestalih, odštete ljudima koji su bili u logorima, kao i pitanje arhiva i otetog kulturnog blaga. Pitaju me kako ću to riješiti. Jednostavno, postoje službe koje će sve dogovoriti. Hoću li se ja sresti s Vučićem ili nekim njemu sličnim? Da, kada se za to steknu uvjeti, kad niža razina sve pripremi da ne bude iznenađenja. Drugi mi je veliki prioritet pitanje Hrvata u BiH koji nisu ravnopravni i suvereni u vlastitoj državi. I kao treće, moramo napraviti ozbiljnu reviziju diplomatsko-konzularne mreže. Pogledajte kako je hrvatska diplomatsko-konzularna mreža opterećena aferama. Nedavno je i službenički sud o tome donio određene odluke, a akteri te posljednje afere i dalje su visoko u diplomaciji dok je zviždač udaljen s posla. A zna se da premijer i predsjednik to supotpisuju i opet šalju takve ljude. Dakle, moramo znati tko nas zastupa u svijetu.
Koliko planirate novca potrošiti u kampanji i kako ćete ga prikupiti?
– Može se potrošiti do osam milijuna kuna. Ja toliko nemam, ovisim ponajprije o svom novcu i donacijama. Zasad sam potrošio između milijun i pol i dva milijuna. Uvijek sam se u životu ispružio onoliko koliko sam mogao.
‘Uz mene stoje heroji s Trpinjske ceste’
Kako komentirate prozivke što u vrijeme najtežih dana Domovinskog rata niste bili u Osijeku, pa ni u Hrvatskoj, kao i tvrdnje da ne govorite punu istinu o svojem djelovanju u tom razdoblju?
– Rekla je moja pokojna mater: “Nije važno što se govori, nego tko govori.” Imao sam u svom Osijeku skup gdje je bilo jako puno ljudi. Svirao sam puno puta na trgu, također pred jako puno ljudi. Nikada mi nitko nije došao i rekao to što izgovaraju pojedini mutni likovi u ovoj kampanji. Nitko me nikad nije optužio dok nisam svojom kandidaturom ugrozio pozicije pojedinim krugovima. Moj je put vrlo jasan. Godine 1989. oženio sam se u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla. Odjavio se uredno iz Višnjevca i Osijeka i odselio se u Ameriku. S malim djetetom, koje je tamo rođeno, vratio sam se u ratni Osijek 1992., kad je u njemu ostalo jedva 20 tisuća ljudi. Naša Ivana imala je oko šest mjeseci i odonda do danas ja sam tu gdje jesam.
Ako je rat trajao samo od jeseni 1991. do travnja ili svibnja 1992., taj dio nisam proveo u Osijeku. Jer 1989. nisam znao da će biti rat. Ali ako je rat trajao do 1995., a čini mi se da jest, a mirna reintegracija dogodila se tek 1998., ja sam većinu vremena bio tu. Dapače, bio sam Tuđmanov čovjek koji je odradio dio mirne reintegracije.
Znaju oni jako dobro zašto sad time manipuliraju. Zato što uz mene stoje heroji s Trpinjske ceste, osječki branitelji, kao i veći dio braniteljske populacije iz cijele Hrvatske. Njima moja biografija ne smeta, pa se trebamo dobro zapitati kome to smeta. Pojedinim eksponentima starih struktura koji odrađuju za moje protukandidate, a neke i izmišljaju i skupljaju im potpise. Mislim da to najbolje govori o tome da me se jako boje. Imaju i zašto. Jer nema te stege koja će branitelje i sve druge ljude koji sanjaju pravedniju i ponosniju Hrvatsku okrenuti protiv mene.
Što ćete učiniti sa svojim tvrtkama ako budete izabrani za predsjednika?
– Za početak moram napraviti ono što zakon predviđa, prebaciti to na odvjetnički ured. To je, po meni, još jedno loše zakonsko rješenje. Čovjek sam koji inače zarađuje daleko više nego što iznosi plaća predsjednika države. Objektivno govoreći, tu plaću rješavam s nekoliko koncerata, maksimalno dva. Novac mi u ovoj priči apsolutno nije motiv, kao ni moć. Ja ovo radim da bih vratio dug svom narodu. Ne bih nikada bio to što sam danas da nisam tu rođen i odgojen, da nisam pio tu dravsku vodu i igrao se po imotskom kamenu.
Ostajete li u politici i ako izgubite?
– Ostajem.
