Yusra Mardini je jedna od 11.200 natjecatelja i natjecateljica na ovim Olimpijskim igrama. Iako je dio te jedne velike skupine, ona se iz nje svakako izdvaja svojom pričom.
Život Yusre Mardini nije samo kao na filmu: već je o njoj izašla i knjiga “Leptir”, a upravo se snima i film “Plivačice” koji će sljedeće godine biti emitiran na Netflixu. Plivati ju je učio njen otac Ezat još u rodnoj Siriji, ali onda je došao rat.
Početak horora
Padale su bombe, ljudi su ginuli, njeni prijatelji su patili baš kao i ona. U domovini više nije bilo budućnosti i u kolovozu 2015. je nakon prave odiseje preko osam zemalja stigla u Berlin.
Najgore je bilo kad su iz Turske pokušali doprijeti do grčkog otoka Lesbos. Na pretrpanom gumenom čamcu je stari motor počeo kašljati i na koncu je otkazao. Valovi su prijetili prevrnuti čamac tako da su Yusra i njena sestra Sara skočile u vodu i plivajući vukle čamac do obale grčkog otoka: tri i pol sata je trajala borba s morem.
U Berlinu je odmah krenula u plivački klub Spandau gdje je trener Sven Spannekrebs brzo vidio kako je Yusra Mardini ne samo izuzetna sportašica, nego i ličnost. “Obje sestre su za mene bile osobe od apsolutnog povjerenja. Što sam osobito cijenio jest da su prema meni bile potpuno otvorene. I da se ja na njih mogu isto toliko pouzdati kao što se mogu pouzdati u sebe”, kaže berlinski trener.
Tako je i počela plivati
On je znao da Yusra kao izbjeglica može sudjelovati u neovisnoj olimpijskoj momčadi na predstojećim igrama u Rio de Janeiru. Sreća Yusre je postala još veća što su iz Sirije uspjeli pobjeći i njeni roditelji, otac Ezat i majka Mervat zajedno sa trećom kćerkom, Šehad – istim putem opet preko Balkanske rute. Srećom bez tako dramatičnog prijelaza preko mora.
Do Rija nitko nije niti znao tko je Yusra, ali već tada se to počelo mijenjati: “Promjena se dogodila na velikoj konferenciji za novinare u Riju gdje je Yusra odjednom shvatila: o moj Bože, ovi ljudi me doista slušaju. Ja tu mogu nešto pokrenuti, ja mogu nešto promijeniti”, kaže Spannekrebs.
Mlada i zgodna plivačica je postala netko: nakon prvih Olimpijskih igara se susrela i s papom Franjom i s tadašnjim američkim predsjednikom Obamom. Novinari velikih medija su željeli intervju, od Time magazina, brazilskog Globo TV pa do japanske agencije Kyodo. Za sportašicu je sve to izgledalo kao san, ali priznaje da je još veći što je sad opet na OI u Tokiju.
I dalje živi san
“Ne mogu vjerovati da sam bila u Riju, ali sad ne mogu vjerovati da sam u Tokiju. Ali to nije nikakva sreća jer sam počela sa sportom kad mi je bilo tri godina. Teško sam radila. U Siriji se uvijek moraš boriti za svoj sport, čak i da se izboriš za svoju stazu u bazenu”, kaže Mardini.
No tek ovaj četvrtak je objavljeno kako će joj biti ukazana još veća čast: zajedno s maratoncem Tahlovini Gabriyesosom iz Eritreje su na otvorenju igara nosili zastavu Olimpijskih igara pod kojom nastupaju sportaši slične sudbine njihovoj. “To je jedan od mojih najvećih snova! Stvarno, stvarno sam ponosna. Mislim da će moja majka tuliti od plača, a moj otac pucati od ponosa”, kaže sportašica.
Već ove subote nastupa u prvom natjecanju, 100 metara delfin stilom. Yusra Mardini više nije u Berlinu, prije tri godine je preselila u Hamburg upravo zbog plivanja. Jer koliko god je cijenila i voljela svog prvog trenera i u međuvremenu velikog prijatelja Svena, sad je trenira Veith Sieber, pojam u njemačkom plivanju.
I on mladoj plivačici priznaje “velike korake napretka. Podešavali smo mnogo vijaka koje treba podesiti”, a i on izuzetno cijeni “ekstremno pozitivan i veoma otvoren način” koji zrači iz sportašice usprkos njenoj prošlosti. “Kako ona upravlja svojim životom, to smatram nevjerojatnim”, kaže Veith.
Ponos jedne generacije
Svjedoči kako je u samo pet godina Mardini poboljšala svoj rezultat za čitavih pet sekundi – čitava vječnost u tom sportu. Ali oprezno dodaje: u Tokiju ne trebamo očekivati čudo. “Mi želimo postići najbolje vrijeme”. Mi, kaže trener.
Koncem 2020. je u bijegu bilo u čitavom svijetu 82.400.000 ljudi – zbog ratova, progona i povrede ljudskih prava. Yusra Mardini im daje lice, jedan glas i već tako im može pomoći. Kaže kako želi svakako otvoriti vlastitu školu plivanja, možda studirati glumu, u međuvremenu biti model. Kako će biti nakon Tokija, to ostavlja otvorenim. Ali jedno je jasno: “Ja ne mogu živjeti bez sporta”.
Zna da u tome ima lijepih i teških trenutaka, ali Yusra Mardini će uvijek izroniti, kao i nakon okreta u bazenu. “Tu se smiješ, plačeš, mrziš to, obožavaš to – u sportu su sve emocije. To stvarno obožavam.”
Voda je njen element, ali more će uvijek ostati trauma. Ponekad doživi noćnu moru, ali se ne želi prepustiti: “A kad otvorim oči, onda znam: ništa me ne može slomiti. Što god da se dogodi, uzdignut ću se na noge.”
I u njenoj knjizi “Leptir” piše: “Plivat ću dalje. Preživjet ću. Razvit ću se u leptira i odletjeti.” Najradije preko mora, piše Deustche welle.
