U Hrvatskoj je od sada dostupna SOS linija 24 sata na dan za žrtve nasilja, odnosno nacionalni pozivni centar, te su potpisana dva ugovora za sigurne kuće, a u procesu je još takvih ugovora kako bi sigurne kuće postojale u svim županijama. Ovo su aktivnosti u borbi protiv nasilja nad ženama koje je Vlada predstavila u srijedu na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić pohvalila je aktivnosti Vlade koje se poduzimaju u cilju pružanja cjelovite i potpune pomoći žrtvama obiteljskog nasilja, uključujući ove navedene.
“Navedeno predstavlja pozitivan pomak u rješavanju problematike obiteljskog nasilja kao oblika rodno uvjetovanog nasilja i diskriminacije žena”, navodi.
No, potrebno je nastaviti sa daljnjim aktivnostima koje se trebaju poduzimati kontinuirano, kako dodaje.
Ističe tri osnovna temelja učinkovite borbe protiv rodno utemeljenog i obiteljskog nasilja, a to su rani preventivni i stručni psihoterapijski rad s obiteljima u konfliktnim situacijama, prije eskalacije rodno utemeljenog ili obiteljskog nasilja te prije nego što dođe do raspada obitelji i/ili raspada partnerskih odnosa i često posljedičnog nasilja, društvena reintegracija počinitelja nasilja u obitelji kroz dugotrajni psihosocijalni tretman te sveobuhvatna edukacija o rodno utemeljenom nasilju i nenasilnim metodama rješavanja sukoba na svim društvenim razinama.
Objašnjava kako bi pravosudna represija i kažnjavanje trebali biti zadnja opcija u borbi protiv ove vrste nasilja i izuzetak, a ne pravilo. Samim tim, kazne bi bile strože i društvena poruka nulte tolerancije na obiteljsko nasilje jasnija.
“Nažalost, naš sustav suzbijanja rodno utemeljenog nasilja oslanja se prvenstveno na represiju. Stoga nasilje uglavnom ‘seli’ iz sfere prekršajnog zakonodavstva u sferu kaznenog. Prekršajno kažnjavanje kao jedini preventivni mehanizam ne funkcionira bez drugih oblika društvene prevencije i dugotrajne resocijalizacije počinitelja”, poručuje.
‘Ključ rješenja je prvenstveno u edukaciji onih koji primjenjuju zakone i propise’
Dalje navodi da iako se ratifikacijom Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, koja je stupila na snagu 1. listopada 2018., omogućio početak rada na značajnijem unapređenju zakonodavnog okvira i prakse u suzbijanju rodno utemeljenog nasilja, nasilja u obitelji i nasilja prema ženama, to se nažalost nije dogodilo na sustavan i integrativan način uz vodstvo struke.
“Ne samo da je niz relevantnih zakonskih izmjena i dopuna nastupio neposredno prije same ratifikacije, već se zakonodavac odlučio mijenjati zakone na temelju individualnih slučajeva koji su svojom brutalnošću i posebno sudskim epilogom uznemirili javnost”, zaključuje.
Dodaje da se stručnoj javnosti stekao dojam kako politika zakone mijenja na temelju civilnih inicijativa i prosvjeda građana, zanemarujući u određenom dijelu znanstvena istraživanja, struku i stručne radove te međunarodne trendove i konvencije, kao i specifičnosti našeg društvenog i kulturnog života i okružja, pa je i dalje značajan broj propisa u ovom području ostao neusklađen s Konvencijom.
Naglašava kako Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, Kazneni zakon, Prekršajni zakon, Obiteljski zakon, kao ključni zakoni u području suzbijanja rodno utemeljenog nasilja, i dalje ne prepoznaju nasilje prema ženama kao rodno utemeljeno ili ga ne kriminaliziraju ili ne određuju gonjenje po službenoj dužnosti ili u konačnici ne pružaju stvarnu već samo deklaratornu zaštitu žrtvama.
“Ključ rješenja problema nije isključivo u mijenjanju zakonodavnog okvira već prvenstveno u kontinuiranoj edukaciji onih koji primjenjuju te zakone i propise. Naime, nerijetko se teška nasilnička djela rodno utemeljenog nasilja procesuiraju prekršajno dok se ozbiljni slučajevi spolnog, obiteljskog i rodno utemeljenog nasilja niti ne prepoznaju dok ne bude prekasno”, upozorava.
‘Počinitelje nasilja treba izložiti najstrožim kaznama’
Ističe kako već godinama pravosuđe na bezuvjetne zatvorske kazne osuđuje ispod deset posto ukupne brojke svih počinitelja nasilja, svi ostali osuđeni su relativno blagim novčanim kaznama, odnosno uvjetnim zatvorskim kaznama.
“Razlog za ovakvu blagu penalnu politiku upravo je nedostatak edukacije sudaca/sutkinja i državnih odvjetnika/odvjetnica te kroničan deficit ranog stručnog i preventivnog rada s obiteljima u problemima i počiniteljima nasilja, a čiji rad onda nerijetko i sudovi preuzimaju na sebe svjesni činjenice da se isključivo kažnjavanjem ne može riješiti problem obiteljskog i rodno utemeljenog nasilja”,
Smatra kako niti zakonsko povećanje kazneno-pravnih i prekršajno-pravnih sankcija, predviđenih zakonskim izmjenama, samo po sebi nužno ne mora dovesti do brzih ili pozitivnih promjena na području sankcioniranja, prevencije i suzbijanja obiteljskog nasilja.
“Naime jedno od ključnih, a zanemarenih pitanja je i problem visine sankcija izrečenih počiniteljima od strane sudova, odnosno primjena postojećih propisa. Počinitelje nasilja treba izložiti najstrožim kaznama, tzv. zakonskim maksimumima, čime bi se slala puno jasnija društvena poruka o nultoj toleranciji na nasilje u obitelji, a počinitelje učinkovitije odvraćalo od ponovnog počinjenja nasilja”, zaključuje Pravobraniteljica.
