U podcastu Sekstant urednika i voditelja Ilije Aščića gostovao je Siniša Matasović – pisac, pjesnik, urednik časopisa Alternator te pokretač različitih kulturnih događanja u Sisku.
Ilija Aščić razgovarao je s Matasovićem o životu u Sisku nakon razornog potresa, hoće li se Sisak obnoviti, je li centar Sisak i prije potresa bio zreo za rušenje, zaslužuje li toliki broj zgrada status kulturnog dobra, je li potres otvorio nove mogućnosti za razvoja grada i hoće se taj potencijal iskoristiti, zašto mu je drago što je rafinerija u Sisku propala, zašto nacionalni mediji poput HRT-a ignoriraju kulturna događanja u manjim gradovima, zašto država uglavnom financira velike nakladnike iz Zagreba dok ostalima baca mrvice i slično.
Na pitanje koliko će vremena trebati da se Sisak obnovi i hoće li se vratiti na stanje prije potresa, Matasović odgovara da je potres otvorio novu priliku za razvoj Siska i cijele županije i da tu priliku treba znati iskoristiti.
“Stvari više nikad neće biti potpuno iste. Sama jezgra je najviše stradala u potresu, pošto te zgrade i jesu najstarije, neke preko 100 godine, neke i preko 120-130. Normalno da tada ni materijali za gradnju nisu bili moderni i da se dobar dio tih zgrada urušio. Ono čega se ja najviše bojim je da će naše vlasti krenuti rekonstruirati te zgrade, da se neće srušiti do temelja ono što bi trebalo… Mnoge zgrade u centru nisu za stanovanje. Kad je naš poznati fotograf Miroslav Arbituna fotografirao neke prostore, zgrade, on je rekao da ne može vjerovati gdje su ljudi živjeli. To su neki kokošinjci, zečinjaci u strogom centru grada, u nekim haustorima tih nekih većih zgrada. Ti prolaziš kroz grad nekim ulicama, gdje su kafići i trgovine, ali ne ulaziš u haustore… Teško je pretpostaviti kako će se stvari razvijati. Stvari mogu ići od jedne do druge krajnosti. Može grad dodatno potonuti i može procvjetati. Ako se pametno ulože neki novci koji će doći iz europskih fondova ili državnog proračuna, a dobar je dio zgrada državnih i županijskih, ako bi se sve pametno napravilo, ali ja nisam prevelik optimist, grad bi mogao dobiti novu vizuru. One stvari koje jesu kulturna baština da se rekonstruiraju ta pročelja i fasade, to nije nikakav problem. Ali ne može mi nitko reći da je od 100 zgrada u centru Siska 90 njih kulturno dobro. A to se pokušava stalno provući i to je potpuno pogrešno”.
Matasović smatra da je za Sisak dobro da rafinerija prestaje s radom.
“Ja sam jedan od rijetkih u Sisku koji je govorio daje sretan što je rafinerija propala. To nisi od nikoga osim od mene mogao čuti. Kad je ta rafinerija radila, tih zadnjih desetak godina njezinog rada, strašno je zrak bio zagađen. Tisuće ljudi, što se nikad neće pokazati nijednom studijom, je izgubilo svoj život od raznih karcinoma. Ja sam za vrijeme svog fakulteta, negdje tamo početkom 2000-tih, svakih mjesec-dva ja bih čuo od nekog svog prijatelja da se netko u obitelji razbolio, dobio karcinom. Zadnjih 10-ak godina, kako rafinerija ne radi, nisam čuo ni za jednu mlađu osobu da se razboljela od karcinoma. A onda su govorili da bi to bilo ionako, nije to rafinerija. A mnogi su radili, imali su jako dobre plaće u rafineriji. I sad naravno da je to jedan jak lobi, kad jedan takav veliki industrijski div propada u gradu, da se želi svim silama održati… I onda neki ministri financija i gospodarstva jednom godišnje dođu iz Zagreba u Sisak i daju izjave da Mađari žele uništiti Inu i da mi to ne smijemo dozvoliti. Pa daj dođi ti živi u Sisak pa onda govori da ne treba propast. Nemoj govorit s Trga bana Jelačića u Zagrebu da ne treba propasti. Ja sam govorio da treba propasti. I meni je drago što je propala. I sigurno je da mi mnogi zamjeraju što sam to govorio”.
Matasović ipak u Sisku vidi neke pozitivne pomake te primjećuje da zadnjih godina nema iseljavanja.
“Događaju se neke možda i čudne stvari. Imam osjećaj da broj stanovnika nije pao zadnjih desetak godina. Vidim da se ove godine priprema popis stanovništva koji će jako puno pokazati. Sisak je prije Domovinskog rata 90-ih imao oko 50 tisuća stanovnika, da bi na zadnjem popisu 2011. palo na 32 ili 33 tisuće. Ti giganti su propali, željezara potpuno, a ni rafinerija ne radi već 10 godina. To što se u medijima prikazuje da je radila i da je netko imao posao, budimo realno oni ne rade jako dugo, što mi svi u Sisku jako dobro znamo. A i dok su radili nabavljali su neku lošu sirovinu i trovali su grad. Nije nikakva tragedija za Sisak što su te industrije propale… Dobar dio ljudi danas putuje u Zagreb na posao, a sad će navodno produljiti i autocestu do grada. Ima i nekih manjih tvrdi koje se bave raznim stvarima, od stolarija na dalje. Život ide”.
Hrvatska kultura je centralizirana
Matasović je govorio i o kulturnom životu u Sisku, kako se iz Zagreba gleda na tu kulturu te kako nacionalni mediji doprinose centralizaciji kulturnog života.
“Sisak je prije 10-ak godina imao HRT-ov studio u Sisku, a sad ga nema. A da neki novinar sa svojom ekipom potegne iz Zagreba i snimi neki prilog i Sisku, to se neće dogoditi… Skoro nemoguća misija, prema mom iskustvu, je da ti nacionalni medij dođe na promociju knjige u Sisak. I općenito na našoj sceni fali novinara koji su isprofilirani za kulturu i koji redovit prate manifestacije. To iziskuje i neka sredstva… Masa toga se slila u Zagreb, to je neka činjenica i protiv toga se ne možeš boriti”.
Matasović kaže da nakladništvo u Sisku funkcionira prije svega na entuzijazmu pojedinaca i da nema dovoljno potpore ni nacionalnih institucija poput Ministarstva kulture, a ni Županije ni Grada Siska.
“Mi se krpamo i sa budžetom kojim nakladnici u Zagrebu naprave dvije knjige, mi napravimo deset. Ogroman je entuzijazama i ulažemo vlastita sredstva”.
Na pitanje kako se u Zagrebu gleda na Sisak, Matasović kaže da postoji podcjenjivanje Siska u zagrebačkim kulturnim krugovima.
“Ponekad mi zasmeta i kad neke kolege iz Zagreba gledaju na Sisak kao na provinciju. Taj izraz je uvredljiv. Sisak kao grad ima skoro sve kao i Zagreb. Kakva provincija? Ja nikad na taj način ne gledam na neku sredinu koja je manje razvijena. To mi malo zasmeta kad kolege iz Zagreba gledaju na taj način na Sisak. Meni je život u Sisku ugodan i što sam stariji to mi se više sviđa živjeti u Sisku”.
Matasović smatra da su poticaji Ministarstva kulture za nakladništvo često bazirani na osobnim poznanstvima.
“Recimo, propadne neka velika nakladnička kuća. Problem je što sva ta struktura, svi ti ljudi koji su radili u toj nakladničkoj kući, oni se preko noći integriraju u druge nakladničke kuće. I sad te druge nakladničke kuće srednje veličine počnu dobivati sredstva Ministarstva. Jednostavno ljudi imaju poznanstva, desetljećima su na sceni, neka poznanstva, neki kuloari… I sad ti ljudi koji su propali u jednoj nakladničkoj kući samo počnu dobivati sredstva u drugoj nakladničkoj kući. Ništa se načelno ne promijeni. Sustav je truo kako je i bio”.
