Izvršni potpredsjednik Transatlantic Leadership Networka, think-tanka iz Washingtona i međunarodno priznati pijanist, za Nacional je govorio o situaciji u Bosni i Hercegovini
Saša Toperić, ili Sasha Toperich, američki je političar i glazbenik rođen 1972. u Sarajevu. Danas je izvršni potpredsjednik Transatlantic Leadership Networka, think-tanka iz Washingtona. U međuvremenu je ostvario dvije zapažene karijere: pijanista i političara. Klavir je počeo svirati s četiri godine te diplomirao na Rubin akademiji glazbe i plesa u Jeruzalemu, doktorirao na Muzičkoj akademiji u Lovranu, a postdoktorske studije proveo na znamenitom Stanfordu u Kaliforniji. Prvi je glazbenik podrijetlom iz BiH koji je svirao u Carnegie Hallu. Nastupao je sa svjetski poznatim glazbenicima, a 1998. imenovan je UNESCO-ovim umjetnikom za mir. Utemeljio je Američko-bosansku fondaciju, a 2003. imenovan je predstavnikom Predsjedništva BiH u SAD-u. Prema podacima s njegove internetske stranice sashatoperich.com, bio je “prvi visokorangirani diplomat koji je službeno posjetio Bagdad poslije pada Sadama Huseina”. Od 2014. do 2018. predsjedao je godišnjim Transatlantskim ekonomskim forumom te projektima “Vizija 2020 – za Bosnu i Hercegovinu” i “Budućnost Iraka i iračkog Kurdistana” na Sveučilištu Johns Hopkins u Washingtonu. Aktivno je uključen u rasprave o reformi Izbornog zakona u BiH. Prošle godine je na Libertas međunarodnom sveučilištu u Zagrebu moderirao diskusiju o ruskom utjecaju u regiji, na kojoj su iz Washingtona sudjelovali veleposlanik John Herbst iz Atlantskog vijeća te Debra Cagan, savjetnica bivšeg predsjednika Georgea W. Busha. Osim hrvatskoga, Toperić govori engleski, francuski, portugalski, hebrejski i ruski jezik. Njegov pokojni otac Berislav rodom je iz Zagreba i umro je u Splitu, a Toperić sada, kako kaže, u okolici Omiša gradi kuću. U intervjuu za Nacional, nakon dužeg izbivanja iz javnosti u regiji, Saša Toperić govori o situaciji u Bosni i Hercegovini te u regiji bivše Jugoslavije.
NACIONAL: Bili ste izaslanik Predsjedništva BiH u SAD-u od 2003. do 2006. godine. Sudjelovali ste u pokretanju inicijative i osiguravanju američke podrške za takozvani Travanjski paket ustavnih promjena u BiH. Kako biste opisali razvoj političke situacije u BiH u posljednjih petnaestak godina, nakon što Travanjski paket 2006. nije prošao u Parlamentu BiH?
Velika je šteta što Travanjski paket nije prošao u Parlamentu, kao prvi od koraka za uravnoteženje situacije u BiH. No ni tada nismo shvatili bit problema u BiH, a to je kršenje ljudskih prava koje Daytonski sporazum u tim ratnim vremenima jednostavno nije uspio demokratski riješiti. Provedba svih sudskih presuda – Ljubić, pa onda Sejdić – Finci, Zornić, Pilav i tako dalje – koje eliminiraju diskriminaciju, ključ je raspleta političke situacije u BiH.
NACIONAL: Kako ocjenjujete današnju situaciju u BiH i na Balkanu, naročito nakon agresije Rusije na Ukrajinu? Mnogo je potencijalno kriznih žarišta: Kosovo, Crna Gora, BiH… Mnogi glasovi upozoravaju na to da je ključni problem, kao i početkom devedesetih, u Beogradu i strategiji Srbije da proširi vlastite granice. Spominje se pojam “srpski svijet”, po uzoru na “ruski svijet”, a ljudi se boje nemira, pa i rata. Kako sve to komentirate?
Mislim da nema ni gospodarske snage ni apetita za nove ratove. Isto tako, politički žargon u regiji je u blatu, dirigiran ovisno o političkoj stranačkoj pripadnosti, i mislim da nema hrabrosti da se političari okrenu onome što veže sve ljude u ovoj regiji, jer mnogo sigurnije je “uzgajati” retoriku iz 90-ih. A onda se negdje za populističke potrebe spominje kako je “potrebno sve učiniti da se ljudi, posebice mladi, ne iseljavaju” te kako je bitno zaustaviti „brain-drain”. Od toga je potrebno mnogo više. Ne vidim direktnu ugrozu na Balkanu zbog rata u Ukrajini osim što će se takva retorika samo pojačati. U tom kontekstu ide i primitivna nagrada Putinu koju je Dodik dao u ime RS-a.
NACIONAL: “Travanjski paket” nije prošao u Parlamentu BiH sa samo dva glasa protiv. Jedan od tih glasova protiv bio je glas Bože Ljubića, današnjeg glavnog tajnika Hrvatskog narodnog sabora. Nakon toga američka diplomacija pokušala je utjecati na bolju funkcionalnost Federacije BiH. Ni to, kako vidimo, nije uspjelo. Slažete li se s ocjenom, u regiji čestom, da je bilo pogrešno pokušavati poboljšati funkcioniranje Federacije BiH bez intervencija u Republiku Srpsku i njezinu upornost da blokira procese europeizacije na državnoj razini?
Ne. Nije to bila pogreška. Bio sam dio i tog projekta poboljšanja funkcionalnosti BiH koji je inicirao tadašnji američki veleposlanik u BiH Patrick Moon. BiH ima dva entiteta i to je realnost koju konačno treba prihvatiti. Poboljšati funkcionalnost u Federaciji te smanjiti broj kantona ili ministarstava te ureda koji opterećuju budžet, ali i samu funkcionalnost, ali uz zadržavanje svih elemenata zaštite kolektivnih i individualnih prava – to može samo dalje jačati BiH te gospodarsku snagu Federacije koja bi inspirirala i ljude u manjem entitetu da se okrenu razvoju i prestanu podržavati politikantstva koja ničemu ne vode. Nažalost, bavljenje “politikom” u BiH i dalje je najunosniji i najsigurniji posao, i nažalost, još uvijek vrijedi ona – “neka susjedu crkne krava”. To je šesnaesto, a ne 21. stoljeće.
NACIONAL: Milorad Dodik otvoreno podržava Vladimira Putina, otvoreno se protivi učlanjenju BiH u NATO, a na institucionalnoj razini čini sve da blokira put u EU. Zašto SAD i međunarodna zajednica ne stanu na kraj takvoj političkoj destrukciji?
Mislim da to pitanje Hrvatska, kao članica EU-a, treba postaviti u Bruxellesu. Washington je sankcionirao Dodika, a zašto to nije učinila Europska unija? Sankcije SAD-a su važne i imaju težinu, no za ovu regiju sankcije EU-a imaju mnogo veće konzekvence za političku elitu. I uz Dodika, ima tu još imena iz drugih naroda koja bi se trebala naći na toj listi.
NACIONAL: Svjedočili ste 2018. godine u američkom Kongresu o nužnosti izmjene Izbornog zakona u BiH. Što i kako, po vašem sudu, u tom zakonu treba promijeniti? Kako ocjenjujete dosadašnji rad na tom problemu, kao i to što je visoki predstavnik nametnuo djelomične izmjene Izbornog zakona?
Podržavam odluku OHR-a i rad našeg zamjenika državnog tajnika Gabriela Escobara. A kako ste i sami rekli, to su samo djelomične izmjene Izbornog zakona. Ranije sam već govorio da treba razriješiti pitanje svih diskriminacija ljudskih prava u BiH. To je ključ. Politička elita u BiH to nije voljna učiniti jer time svi oni gube moć koju drže već dulje od 20 godina. Mislim da međunarodni eksperti – ne odvjetnici međunarodnog prava, nego odvjetnici specijalisti za izborne zakone – u ovako kompleksnim sistemima trebaju predložiti rješenje koje potom treba jednostavno nametnuti. Politička zrelost, posebice kada je u pitanju kompromis, daleko je još od realnosti, ma kako Washington htio da „lokalni političari preuzmu odgovornost za zemlju“. Što se tiče „presude Ljubić“, Dalibor Miloš je bio vrlo bitan u cijelom procesu. I uz kontinuirani angažman hrvatskih čelnika u BiH i u samoj Hrvatskoj, a pogotovo dolaskom Andreja Plenkovića na čelo Vlade, napravljen je napredak.
NACIONAL: Surađivali ste s Richardom Holbrookeom, arhitektom Daytonskog sporazuma. Nije nepoznato da je Holbrooke bio svjestan manjkavosti tog povijesnog dokumenta. Sjećam se da je 2005. u Potočarima, na velikoj i dojmljivoj komemoraciji u povodu desete obljetnice genocida u Srebrenici, pred novinarima izjavio kako je bilo pogrešno Republiku Srpsku prozvati “republikom”. Što biste vi opisali kao glavne mane Daytonskog sporazuma i kako ih danas ispraviti?
Pred njegov put u Srebrenicu razgovarali smo u New Yorku baš oko toga. Prije odlaska u Potočare on je dao interview, mislim za Glas Amerike, kada je prvi put govorio o terminu “republika”. Kao što sam već naveo, hajde da svi građani, “ostali”, mogu sudjelovati u političkom životu države na svim nivoima, uz potpunu zaštitu triju konstitutivnih naroda. Pa ako država može plaćati tih više od 150 raznih ministarstava na svim nivoima vlasti – OK. Možda će mlade nove generacije preokrenuti, unaprijediti te eliminirati ono što ove, opterećene sa sto kompleksa, jednostavno ne mogu. Nije to tako daleko.
NACIONAL: Slažete li se s dojmom koji dijeli većina promatrača iz regije, da je ključna pogreška Daytona u tome što je potvrdio ratna osvajanja i rezultate genocida? Suđenja ratnim zločincima pred Haaškim sudom pokazala su se neefikasnima kada je riječ o promjeni politike: zločinci su osuđeni, ali rezultati njihove politike pretočeni su u Daytonski sporazum, koji je političkim nasljednicima tih zločinaca omogućio da mirnim putem učvrste rezultate ratnog nasilja. Kako to komentirate?
A što predlažete? Novi rat? Koji bi trebao učiniti – što? Novi val izbjeglica, novi gospodarski sunovrat, novu siročad, smrt, nove ratne ožiljke? BiH je prekrasna zemlja koja uz malo dobre volje sa svih strana, može krenuti naprijed i gledati u budućnost, a ne stalno u prošlost, da li u ovu iz 90-ih ili onu još iz drugog ili prvog svjetskog rata?! Kad se svi koji ne misle isto o budućnosti zemlje ne bi kategorizirali kao “separatisti”, “ruski igrači” ili pripadnici “političkog Sarajeva”, zar ne bi bilo moguće napraviti zaokret? Ja vjerujem da će doći dan ili generacija Srba koja će priznati genocid u Srebrenici. Vjerujem da će doći generacija političara u Sarajevu – već se u nekim novim strujama to nazire – koja će prestati s isključivo bošnjačkim stavovima koji jedino Bošnjake ekskluzivno tretiraju kao “patriote” – a što su onda ostali sa svojim pogledom na BiH, ne-patrioti?
NACIONAL: Ne predlažem novi rat, to nipošto, ali mislim da bi, u najmanju ruku, trebalo jasno reći što tko u BiH danas radi: da Dodik javno priziva i radi na raspadu zemlje uz pomoć Putinove Rusije, a da mnogi političari u Sarajevu, čak i kada se čini da zagovaraju “isključivo bošnjačke stavove”, ne čine to zato što bi bili nekakvi opasni bošnjački nacionalisti, nego zato što nemaju sugovornika spremnih na kompromis čak ni među hrvatskim političarima u BiH, a naročito ne među srpskima. Čini mi se da bagatelizirate odlučnost Srbije i srpskog vodstva u BiH da razbiju zemlju i dugoročno stvore veliku Srbiju. Vaši mi se stavovi čine kao politika „wishful thinkinga“, pritom čak i etički nedorečena, jer nisu svi u BiH podjednako odgovorni za današnje stanje. Kažete da “vjerujete da će doći dan ili generacija…”. Dopustite da kažem: lako je “vjerovati” iz Washingtona. Ali ima li mjesta “vjerovanju” u politici koja želi biti efikasna?
A poznato je već preko 25 godina što tko radi u BiH. Politička retorika nije se promijenila ni jedan posto. A što je to donijelo? Svi su “stručnjaci” u alociranju problema – a gdje su rješenja? Odljev je sada ne samo mladih, nego i solidno financijski situiranih obitelji kojima je dosta ovih konstantnih “geostrateško političkih mudrovanja”. Ne bagateliziram i slažem se s vama, ali se slažem i s američkim veleposlanikom da Dodik gura RS u samouništenje ako se ove retorike budu nastavljale. Amerika je garant suvereniteta BiH, što se, eto, mora stalno ponavljati. Na Balkanu, u medijskom, pa onda i u političkom svijetu, i dalje prevladava „cancel culture“ – ako pokušate reći da se treba okrenuti regionalnoj suradnji i budućnosti, jer očigledno upiranjem u jedno te isto nema pomaka, onda to ide pod “banaliziranje”. Neki mediji u regiji po političko-stranačkoj direktivi to bi nazvali “prosrpskim”. Dobro da još ne dodaju – “ruski igrač”. Slažem se sa stanjem koje ste opisali za hrvatsku političku scenu u BiH. E, ali da kažem nešto više, u Hercegovini bih bio prozvan “savjetnikom Izetbegovića”, a ne bi pomoglo ni to što u Omišu gradim kuću na zemlji pokojnog oca, jer nisam “autentično na liniji”. Da jesam, onda bih u Sarajevu bio dio “separatista”. Za Srbe sam poodavno bio “bošnjački lobist”. A gdje je tu onda ta multietnička Bosna i Hercegovina? Kako biti građaninom Bosne i Hercegovine? Pa ako politika treba služiti građanima te im kroz jačanje gospodarstva pružiti pristojan život i stvoriti prilike za razvoj, onda kako to da je tako veliki konglomerat Agrokor bio u vlasništvu ruskih banaka? Hoćemo li time reći da je Hrvatska “proruska”? Veliki “demokrati” iz “patriotskih BiH političkih struktura” svojevremeno su privatizirali Bosnalijek i dali ga Rusima – sada je opet u vlasništvu lokalnih investitora – preko luksemburškog „anonimus“ holdinga, i to kada je jaka američka farmaceutska tvrtka imala službenu podršku ministarstva trgovine SAD-a i fantastičan plan za razvoj te velike i uspješne BiH firme. Pa što se dogodilo? I pored ogromnog angažmana tadašnjeg američkog veleposlanika Moona, ti lokalni moćnici zanemariše “velike i iskrene prijatelje s one strane Atlantika” jer su očigledno kuverte odradile svoje, a ne transparentan proces privatizacije, kojega ni formalno nije bilo. Ali zato recimo javno narodu: mi smo protiv korupcije i hvala Americi na svoj političkoj i financijskoj pomoći. Pa hajmo malo do Washingtona na novo slikanje s kongresmenima pa da odmah objavimo kako “imamo podršku”. Ali ako američka podrška nije kakva se nama sviđa, onda ćemo popljuvati Mata Palmera jer je oženjen Srpkinjom.
Kako su promjene izbornog zakona inicirane za vrijeme administracije Joea Bidena, “provjerenog prijatelja BiH”, a ne za vrijeme Trumpa, onda je teško baš onako jako se obrušiti na Ameriku. Umjesto toga, odlazeća ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković iz SDA prima u posjet iranskog ministra vanjskih poslova – s kojim sastanak otkazuju hrvatski čimbenici poštujući europski stav – i to kada mladost Irana, te nove generacije u koje je, kako kažete, “lako vjerovati iz Washingtona”, dnevno gine i završava po zatvorima jer ne želi biti taocem prošlosti ni u kandžama religioznih vođa iranskog režima. Štoviše, Turković nalaže Misiji BiH pri UN-u da bude suzdržana pri glasanju oko Teherana u globalnoj UN-ovoj osudi brutalnih napada na prosvjednike. SDA, koji je na vlasti od rata do danas, prijeti “buntom naroda” jer sigurno ostali Bošnjaci iz stranaka osmorke nisu “dovoljno veliki Bošnjaci” ni “veliki patrioti”. A i kako, je li, bez državnih budžeta i poluga za razne “talove”? Dosta očekujem od osmorke. Tu ima imena i manjih stranaka za koje mislim da mogu napraviti kvalitetan zaokret za BiH.
Ostatak intervjua pročitajte OVDJE.
