Profesor Neven Budak u odgovoru na optužbe Drage Roksandića navodi da je Roksandić napravio za njihov zajednički Odsjek povijesti više od mnogih drugih, ali dodaje da to nema veze s aferom seksualnog uznemiravanja više studentica.
Mislio sam i tada, kao što mislim i danas, da je on talentirani povjesničar i da je šteta da nije objavljivao više radova poput svoje doktorske disertacije, kaže Budak i priznaje da je bio protiv njegova prijema u radni odnos 1989., kao i protiv izbora u počasno zvanje.
“Bio sam protiv njegovog dolaska, jer je bio naređen od tadašnjih političkih struktura, a nije bio rezultat potrebe i interesa Odsjeka, iako ga se takvim prikazivalo. Jedan kolega i ja, koji smo obojica u to vrijeme bili asistenti, bili smo mišljenja da na mjesto koje je ostalo upražnjeno umirovljenjem Ljerke Kuntić treba doći asistent koji bi se znanstveno izgrađivao na Odsjeku, a zalagali smo se za dolazak kolegice, odlične studentice, koja se umjesto u znanosti na kraju zaposlila na Hrvatskom radiju”, kaže Budak u pismu medijima.
Naši ugledni i nama dragi profesori, ističe, vršili su tada na nas pritisak uz objašnjenje da s jedne strane treba dovesti nekoga tko ima znanstveno-nastavno zvanje i tko može odmah preuzeti predavanja i ispite kolegice Kuntić, a s druge strane da treba pomoći čovjeku koji se u Beogradu suprotstavio Vasiliju Krestiću i ostao bez posla. Mi smo pak od mlađih kolega iz Beograda imali drugačije informacije o razlozima sukoba s Krestićem koji navodno nisu bili ideološkog ili političkog značaja, dodaje Budak.
Jasno je da dvojica asistenata nisu mogli učiniti ništa protiv nekoliko profesora i protiv političkih struktura pa je tako Drago Roksandić došao na naš Odsjek, navodi Budak. Odmah po dolasku zatražio je godinu dana dopusta (valjda plaćenog?) za odlazak na stipendiju u Beč, što mu je i odobreno. Naglo je nestala potreba za time da drži predavanja i ispite. No kada je i ta godina prošla, zatražio je još jednu. Više se ne sjećam kad se napokon vratio i počeo držati nastavu, ali to se može lako provjeriti, dodaje.
Budak ističe da je bio protiv Roksandićeve emeriture i prije nego što je saznao da je jedna kolegica odlučila obznaniti što je od njega doživjela, jer su glasine o njegovu neprimjerenom ponašanju kružile su Odsjekom već jako dugo, ali bez konkretnih prijava nije se moglo ništa poduzeti.
Osim toga, njegovi su se bivši suradnici, a uglavnom se radilo o suradnicama, u privatnim razgovorima žalili na njegov profesionalni odnos prema njima, ali nije se radilo o seksualnom uznemiravanju, kaže Budak te dodaje da je sâm, kao pročelnik, imao prilike svjedočiti kako je bez odobrenja otputovao na nekoliko dana u SAD, a izvođenje nastave povjerio studentici, dakle čak ni diplomiranoj povjesničarki.
Zbog takvih stvari nisam mislio da je zavrijedio jednu od najviših počasti koju sveučilište dodjeljuje, ističe Budak dodajući da je imao i druge sumnje poput naglog raskida suradnje sa Srednjoeuropskim sveučilištem u Budimpešti, na kojemu je nekoliko godina surađivao i o čemu je imao neka saznanja od tamošnjih kolega.
Budak naglašava da se u mnogočemu slaže s današnjom izjavom Drage Roksandića, a poglavito s njegovom tvrdnjom da su oni mentalno i znanstveno dva svijeta, pri čemu je svakako veći naglasak na mentalnoj razlici.
Slažem se i s njegovom tvrdnjom da sam učinio sve da on ne dođe na Filozofski fakultet pa nema potrebe o tome tražiti dokumentaciju. Slažem se i da je sjednica Odsjeka za povijest na kojoj se odlučivalo o njegovoj emerituri bila najsramnija kojoj sam nazočio (ne mogu jamčiti da je bila najsramnija u stogodišnjoj povijesti Odsjeka, kako on tvrdi, ali mogu za posljednjih 45 godina), dodaje.
Ne mogu se pak složiti s tim da je prijedlog Katedre za povijest Srednje i Jugoistočne Europe da ga se predloži za emeritusa u meni izazvao bijes, da sam na toj sjednici izazvao i usmjeravao “lavinu laži, podvala i objeda” i da sam u našim nesuglasicama (kojih nije bilo puno, kako bi prof. Roksandić htio prikazati) uvijek išao ad hominem, a ne ad rem, navodi Budak.
Usput, u svojem priopćenju baš prof. Roksandić ide ad hominem, izbjegavajući problem, jer res u ovom slučaju nije samo jedna izjava jedne njegove žrtve, nego izjave njih nekoliko, o čemu u priopćenju nije rekao ništa, zaključuje Neven Budak.
Portal telegram objavio je u petak 29. siječnja tekst u kojem se tvrdi da je rektor Boras znao za optužbe protiv jednog profesora i svejedno inzistirao da ga se nagradi. Telegram je najprije objavio svjedočanstvo jedne bivše studentice koja je optužila tada neimenovanog profesora za seksualno uznemiravanje, a nekoliko dana potom svjedočanstva još tri ženske osobe.
Rektor Damir Boras je 1. veljače u priopćenju odbacio optužbe i tvrdnje navedene u Telegramu, rekavši da nakon očitovanja koje je zatražio od spomenutog profesora, utvrđenih činjenica te uvida u predočenu dokumentaciju, nije našao uporišta ni opravdanja za pokretanje postupka. Naglasio je da se Sveučilište u Zagrebu jasno odredilo kao mjesto nulte tolerancije na bilo koji oblik zlostavljanja.
Telegram je jučer, u utorak objavio da je osoba koju su studentice optužile za seksualno zlostavljanje Drago Roksandić, te da su mu ponudili prostor da iznese svoju stranu, ali da četiri dana nije odgovarao na upite.
Roksandić je danas odbacio optužbe i optužio Budaka da je radio protiv njega.
