Iako je Ustavni sud prihvatio tužbu zaštićenih najmoprimaca, koji su od 2023. godine trebali biti izjednačeni s podstanarima, odnosno da moraju pristati na plaćanje tržišne najamnine ili se iseliti, odnosno vratiti stan vlasniku, u proceduri je ipak zakon kojim bi se provela ta odluka.
Od 2023. zaštićeni najmoprimci postali bi podstanari, a simbolična najamnina koju su primali vlasnici do tog razdoblja postupno bi se povećavala.
“Hrvatska je takav zakon već morala donijeti na ultimativno traženje Bruxellesa jer se od nas zahtijeva poštovanje presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Statileo, koji nedvojbeno priznaje nepovredivost privatnog vlasništva. Rok je bio prvi kvartal ove godine, no on se neprestano produljuje, ali postoje razlozi zašto to ne može ići unedogled”, rekao je predsjednik udruge ‘Proljeće’, koja okuplja privatne vlasnike, Ivan Matetić za Slobodnu Dalmaciju.
Naime, ne donese li država zakon kojim bi se poštovala prava privatnih vlasnika, morat će im isplatiti goleme odštete koje već neko vrijeme, sukladno pravomoćnim i izvršnim presudama koje idu u korist vlasnika u sporu s Republikom Hrvatskom, dolaze na naplatu, i to s masnim kamatama.
Matetić ističe da ni nakon gotovo osamdeset godina od najčešće grubog i nasilnog oduzimanja privatne imovine, vlasnicima ista nije vraćena niti su za nju adekvatno obeštećeni, iako je Hrvatska prva od tranzicijskih zemalja krenula s procesom denacionalizacije.
“Kao da se čeka da se i jedni i drugi, vlasnici i zaštićeni najmoprimci, ‘odsele na onaj svijet’, a, nažalost, i to je na djelu. I s jedne i druge strane ‘barikade’ mahom su sijede glave, izmrcvareni ljudi koji nikako ne mogu dočekati pravdu jer je država pilatovski oprala ruke od svega i ‘riješila’ pitanje denacionalizacije tako da je ‘betonirala’ status quo, kojim nitko nije zadovoljan”.
Dodaje kako prema njihovim anketama, osamdeset posto zaštićenih najmoprimaca ima zamjenske stanove ili kuće. “Da stvar bude gora, u tu zamjensku imovinu ne računaju se vikendice, apartmani ili vile za odmor, što znači da netko može iznajmljivati dvanaest apartmana i uredno u Splitu, Zagrebu ili Dubrovniku stanovati u tuđem. Zamislite tu ludost?!”.
Upozorava da gradovi i općine sve vrijeme uredno prikupljaju novac od otkupa nekadašnjih društvenih stanova koji im kapa na mjesečnoj bazi, no umjesto da ga potroše za gradnju zamjenskih stanova za najmoprimce, za tu se svrhu nisu udostojili izdvojiti ni lipu.
Navodi da je iznimka Rijeka, koja je gotovo riješila problem povrata stanova vlasnicima i zbrinjavanja najmoprimaca. “Grad Zagreb, gdje je takvih stanova najviše, a potom i Split, te Dubrovnik, nisu učinili ništa ni za vlasnike, ni za zaštićene najmoprimce”.
