Povodom Međunarodnog dana nestalih osoba, povjesničar Josip Jurčević komentirao je stanje u Hrvatskoj po pitanju osoba nestalih u Domovinskom ratu te njegovo (ne)rješavanje.
“U svijetu općenito, a naročito u Hrvatskoj, glavni prepreka rješavanja svih problema je u potpunom i skandaloznom licemjerju političara koji imaju odlučujuću formalnu i stvarnu moć za rješavanje svih problema. Pojednostavljeno kazano, radi se o pitanju tzv. političke volje. Skandaloznost licemjerja političara je u tome što neprekidno govore i prisežu kako čine sve za rješavanje problema, a stvarno ne čine ništa ili čak rade obrnuto”, rekao je povjesničar Josip Jurčević, komentirajući činjenicu kako i gotovo 30 godina nakon Domovinskog rata brojne obitelji ne znaju gdje su tijela njihovih najmilijih.
To se, nastavlja Jurčević, u Hrvatskoj tri desetljeća najjasnije očituje na pitanju rješavanja bolnog problema tzv. nestalih osoba iz razdoblja srbijanske oružane agresije, tj. iz razdoblja Domovinskog rata.
“Zar o tome bešćutnom licemjerju zorno i porazno ne svjedoči činjenica da je tek prije dvije godine, u ljetu 2019., donesen ‘Zakon o osobama nestalim u Domovinskom ratu’?”, rekao je dodajući kako je Zakon najveći i višestruki politički blef.
Svoju tvrdnju potom dodatno je pojasnio.
“Prvo, Zakon je donesen s gotovo tri desetljeća zakašnjenja. Drugo i još važnije, dvije godine nakon donošenje toga Zakona, političari i stručnjaci su suglasni da je baš u protekle dvije godine nastalo najveće usporavanje u procesu traženja nestalih osoba. Pritom ne bi trebalo nasjedati na floskulu s kojom će to opravdavati političari i njihovi trbuhozborci, kako je usporavanje posljedica protoka vremena”.
O političkom licemjerstvu simbolički govori i pojmovna pogreška koja se i nadalje održala – a to je da se govori o “nestalim osobama”, kao da su nestale slučajno i zbog nepoznatih razloga, a radi se o “nasilno odvedenim nestalim osobama”, pojašnjava hrvatski povjesničar u razgovoru za portal Direktno.
‘Obiteljima nasilno odvedenih nestalih osoba je najteže kada govori skandalozni Pupovac’
“Obiteljima nasilno odvedenih nestalih osoba i drugim empatičnim ljudima je zasigurno najteže kad o ‘nestalim’ osobama govori skandalozni velikosrbijanski političar Milorad Pupovac, čija su svakovrsna moć i zaštićenost u Republici Hrvatskoj daleko iznad zakona i pravne države”, kaže i nastavlja:
“Prisjetimo se kako su politička volja i državne institucije prije nekoliko godina bile munjevito učinkovite kad je trebalo pronaći ‘atentatora’ koji je Pupovca napao s ostacima ribice i kriške limuna, koji su bili teški nekoliko dekagrama, a državne institucije i mediji bili su još učinkovitiji kad je trebalo zatajiti da je Pupovčev nemoral bio razlog toga ‘atentata’. Eh, da su političari i državne institucije u RH pri rješavanju problema ‘nestalih osoba’ uložili jedan posto političke volje koju su iskazali kod ‘atentata’ na Pupovca, odavno bi bile rješene sve nepoznanice u vezi nasilno odvedenih nestalih osoba”.
S Pupovcem je, nastavlja, povezana i najperverznija prijetvornost političke volje u Hrvatskoj pri (ne)rješavanju problema nasilno odvedenih nestalih osoba, a očitovana je prije nekoliko dana povodom “Međunarodnog dana nestalih osoba”.
‘Pupovac je bio izravno uključen nasilno odvođenje liječnika Ivana Šretera’
“Naime, Pupovac je i ovom prigodom dobio glavnu političku i medijsku ulogu te je bahato i arbitrirano govorio o problemu ‘nestalih osoba’ u Hrvatskoj i Srbiji te na prostoru bivše Jugoslavije. Nije neobično što su i sada bez odgovarajućih reakcija ostala Pupovčeva velikosrbijanska polazišta i motrišta, jer su hrvatske institucije već otprije okupirane. Ali, ipak je zastrašujuće što nitko u vladajućoj većini nije barem zamolio Pupovca da napokon riješi sudbinu ‘nestalog’ liječnika Ivana Šretera, jer Pupovac je bio 1991. godine izravno uključen u njegovo nasilno odvođenje i nestanak te je još tada prijetvorno obećao da će ga vratiti u jednoj razmjeni zarobljenika”, pojašnjava Jurčević.
‘U RH je na vlasti radikalni partitokratski autoritarni diktatorski režim’
Upitan što je trebalo drukčije napraviti, odnosno radi li država premalo u pronalasku tijela nasilno odvedenih nestalih osoba, Jurčević je odgovorio:
“U Republici Hrvatskoj je korupcijskim i drugačijim zloporabama uspostavljen radikalni partitokratski autoritarni, tj. diktatorski režim vlasti, pa se bez rješavanja toga glavnog problema ne može očekivati ni rješavanje brojnih drugih problema koji nužno proizlaze iz diktature. U tom kontekstu treba promatrati status i cjelokupno 28-godišnje djelovanje Uprave za zatočene i nestale, koja je osnovana 1993. pod nazivom Ured za žrtve rata”.
“Za razumijevanje o čemu se radi dostatno je reći da je na čelu Ureda gotovo četvrt stoljeća bio pukovnik Ivan Grujić, koji je od ranih 1970-ih bio djelatnik UDBA-e, tj. jugokomunističke Službe državne sigurnosti. U RH su se smjenjivale stranke i koalicija na vlasti, a Grujić je neupitno opstajao, kako bi kontrolirao i manipulirao sa žrtvama Domovinskog rata te žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća.
Koncepcija te operativne, materijalne i kadrovske mogućnosti Ureda i kasnije Uprave nije se bitnije izmijenila ni nakon umirovljenja Grujića i postavljanja osoba s dobrim namjerama. Stoga se Ured i Upravu najkraće može opisati kao tipičnu režimsku blef-instituciju. Uopće nije utješno što je to osnovno obilježje i niza drugih institucija u RH”, rekao je te dodao kako u RH nema političke volje za rješavanje problema nasilno odvedenih nestalih osoba.
Sudjelovao u procesu traženja nasilno odvedenih nestalih osoba
Kaže da je već u ljeto 1991. godine, kao dragovoljac suočen s problemom nasilno odvedenih nestalih osoba, a naročito 1992. godine kada je bio osnivač i prvi ravnatelj Središnjeg arhiva ministarstva obrane RH. Tada, pojašnjava, dok je hrvatska država bila u početnom razdoblju ustrojavanja te se dragovoljački branila od srbijanske agresije, bilo je preklapanja nadležnosti, nesnalaženja i netočnosti, ali su se mnogi problemi rješavali dragovoljačkom dobrom voljom i samoinicijativnom neformalnom suradnjom u institucijskom sustavu.
“Tako su se i podaci o različitim vrstama žrtava rata, uključujući nasilno odvedene nestale osobe, prikupljali prema različitim kriterijima i načinima na više mjesta unutar MORH-a i MUP-a i u Stožeru saniteta te se razmjenjivali uglavnom dragovoljački”, rekao je.
Veliki tehnički problem, ističe, je bio što je to bilo informatičko kameno doba.
“Primjerice, Antun Babić Tuna, tajnik Vladine komisije za razmjenu zarobljenika, imao je nekakvo polovno računalo s nestabilnom i ‘svojeglavom’ bazom podataka, u kojoj je bilo 15-ak tisuća imena nasilno odvedenih nestalih, zarobljenih itd. Zbog toga je baza podataka često bila potpuno nepretraživa ili teško pretraživa ili pak nije prihvaćala unos podataka itd. Neke usporedbe između baza podataka koje sam tada radio pokazivale su da se brojne iste osobe istovremeno nalaze u više stradalničkih kategorija: među poginulima, ranjenima, nastalima itd., pa je bilo mukotrpno utvrditi što se stvarno dogodilo s tim osobama”, kaže Jurčević.
‘Razaralački proces traje do danas’
“Postupno, ustrojavanjem državnih institucija, već tijekom rata događale su se sve veće i dublje kadrovske devijacije po različitim osnovama: od korupcije i nepotizma do birokratizacije i velikosrbijanske i drugačije protuhrvatske infiltracije; te taj razaralački proces traje do danas. Stoga je unutar državnih institucija stvoreno stanje kontroliranog kaosa, u kojem se događaju sustavna krivotvorenja dokumenata i manipulira se sa svim podacima, uključujući i one koji se odnose na nestale, poginule, ranjene, ili na pripadnost postrojbama HV-a itd”, nastavlja.
Niz ovih problema desetljećima istražuje kao znanstvenik i pripadnik civilnog društva te je o tome pisao u znanstvenim i drugačijim radovima te govorio u medijima. “Isto čine i brojni drugi znanstvenici i pripadnici civilnoga društva. Za sada to ne utječe na promjenu stanja u Hrvatskoj, ali će sigurno doći do izražaja demokratizacijom, koja će se sigurno dogoditi, jer skončale su i puno veće diktature od ove u Hrvatskoj”, smatra.
Potom smo ga upitali hoće li se i na koji način pronaći i posljednje tijelo nestale osobe u Hrvatskoj.
“Slom diktatorskog stanja u Hrvatskoj i uređenje hrvatskih institucija omogućit će da se u veoma visokom postotku pronađu posmrtni ostaci nasilno odvedenih nestalih osoba i – što je jednako važno – utvrdi istina o uzrocima, okolnostima i počiniteljima zločina”, zaključuje Jurčević.
