Za rješavanje problema nestale djece u Hrvatskoj ključna je prevencija s obzirom na to da se najčešće radi o samostalnom bijegu djece od roditelja ili ustanova socijalne skrbi, a razlozi su uglavnom povezani s visokom razinom stresa i frustracije koje dijete bijegom pokušava riješiti.
U ovakvim situacijama bjegovi od kuće najčešće nisu jedini oblik neprihvatljivog ponašanja koje dijete manifestira.
Zato je nužno dijete i obitelj uključiti u stručni tretman i poduzeti mjere za zaštitu njegovih interesa, ističe Pirnat Dragičević.
Kada dijete bježi iz ustanove, u koju je smješteno radi zaštite njegovih interesa, najčešće se radi o adaptacijskim teškoćama koje traju u početnom periodu smještaja.
Ako se bjegovi nastave, ukazuju na neprimjerene ili nedostatne stručne intervencije koje se primjenjuju prema djetetu te mu je najčešće potrebno pružiti drugačiji oblik pomoći i tretmana.
Bjegovi iz ustanove ponekad su i pokazatelj vršnjačkog nasilja s kojim se dijete – žrtva nije u stanju nositi, a osoblje ustanove to nasilje ne prepozna, upozorila je pravobraniteljica.
Dijete u bijegu uvijek je u potencijalnoj opasnosti
Dijete u bijegu od kuće ili ustanove uvijek je u potencijalnoj opasnosti, slažu se stručnjaci.
Često je prisiljeno činiti kaznena djela kako bi priskrbilo hranu i druge potrebe, što ga time svrstava u red prekršitelja zakona za što mora snositi posljedice, upozorava pravobraniteljica.
Bježanje od kuće predstavlja visoko rizičnu situaciju po dijete i zbog moguće izloženosti nizu zlouporaba od strane odraslih dobronamjernih osoba, od seksualnog iskorištavanja, prisiljavanja na prosjačenje i činjenje kaznenih djela, sve do trgovine djecom.
Zato je ovom ponašanju djece potrebno posvetiti punu stručnu i institucionalnu pozornost, naglašava Pirnat Dragičević.
Prema podacima MUP-a, tijekom 2022. zabilježeno je 337 udaljenja djece iz obiteljskog doma. Većinom se udaljuju djeca starija od 14 godina (283), ali ima i mlađih (54).
Također, zabrinjava podatak da je u 11 slučajeva za vrijeme bijega nad djetetom počinjeno kazneno djelo i to seksualni delikti u osam slučajeva.
U bijegu iz ustanova (1198) u većem su broju bili dječaci (685), nego djevojčice (513). Većinom bježe djeca starija od 14 godina (1033), no zabilježeni su bjegovi i mlađe dobi (165), a u 22 slučaja nad djecom koja su bila u bijegu iz ustanove počinjeno je kazneno djelo.
Djeca u bijegu su u najvećem riziku i zato je neophodno poduzeti sve mjere da se dijete što brže pronađe, govori Ramljak.
Osnažiti djecu i jačati roditeljske vještine
Upitan je li rješavanje problema nestale djece u Hrvatskoj na zadovoljavajućoj razini, Ramljak odgovara kako im je preko policije teško doći do određenih statističkih podataka koji su vezani uz nestanak djece, ocijenivši to problematičnim jer im te informacije trebaju za izradu preventivnih programa.
Smatra kako bi se trebalo više raditi na specijaliziranom udomiteljstvu kako djeca s problemima u ponašanju iz disfunkcionalnih obitelji ne bi završila u ustanovama, već u udomiteljskoj obitelji koja ima vještina i znanja za odgoj takve djece, posebno u kontekstu politike deinstitucionalizacije.
Ministarstvo rada i socijalne politike ističe kako je u Registru udomitelja sveukupno šest specijaliziranih udomitelja, dok ih prije izmjena Zakona o udomiteljstvu nije bilo.
Specijalizirano udomiteljstvo ne predstavlja rješenje za prevenciju samostalnog udaljavanja djeteta s obzirom na to da se i dalje radi o djeci koja dolaze iz istog obiteljskog okruženja opterećenog nasiljem i traumatskim iskustvima, s istim strahovima i motivima za bijeg, ali svakako je okruženje u kojem je lakše uspostaviti i graditi odnos povjerenja koji se smatra preventivnim čimbenikom za bjegove, odgovaraju u Ministarstvu.
Ministarstvo napominje kako uspostava odnosa s odgajateljima i drugim stručnim radnicima predstavlja zaštitni čimbenik u sprječavanju udaljavanja iz domova socijalne skrbi.
Pravobraniteljica navodi kako prevencija nestanka djece uključuje osnaživanje djeteta u nošenju sa stresnim događajima u životu, jačanje roditeljskih kompetencija, rano prepoznavanje obitelji u riziku i mijenjanje njihovog načina i stila života.
Aktivnosti moraju biti usmjerene na sustavno jačanje suradnje policije, socijalne skrbi, zdravstva, odgoja i obrazovanja, medija i organizacija civilnoga društva.
Kontinuirano upozoravamo na nužnost izrade protokola, smjernica ili nekog drugog načina definiranja suradnje nadležnih tijela u postupanju u slučaju nestanka djeteta, navodi Pirnat Dragičević.
