Turska novinska agencija Anadolu objavila je videe koje je snimio srednjoškolac Gurkan Ozturk dok je bio zarobljen ispod ruševina.
“Zarobljen sam ispod ruševina. Neka mi Bog pomogne. Nadam se da su svi dobro. Već sam skoro 40 minuta ovdje. Osjećam hladni zrak. Mislim da sam napravio rupu za disanje”, rekao je u videu.
High school student who asked about his books after being rescued, filmed his days-long wait in the earthquake rubble
🔴 LIVE updates here: https://t.co/rjJzOvo2mE pic.twitter.com/BgPoZv4pyL
— ANADOLU AGENCY (@anadoluagency) February 12, 2023
Ozturk (19) se u trenutku potresa, 6. veljače, nalazio u kući svog djeda u Antakyi, gdje je otišao kako bi učio. Uslijed snažnog potresa zgrada se urušila. Kuća njegovih roditelja, u kojoj su bili otac, majka i brat, nije oštećena.
Ozturk je trenutke provedene u malom prostoru koji mu je omogućio da preživi zabilježio mobitelom.
Nakon što je spašen, s radnicom hitne pomoći razgovarao je o svojim knjigama koje su uništene u potresu.
“Ostalo je pet mjeseci do ispita za upis na fakultet. Sve moje knjige su nestale. Žao mi ih je i moje odjeće – nije me briga za odjeću – trebaju mi knjige”, rekao joj je.
Nakon što se oporavio, u intervju za državni medij ispričao je svoje iskustvo.
“Iz tla sam čuo zvuk. Probudio sam se i pogledao na sat, ne sjećam se je li bilo točno četiri sata i 17 minuta ujutro. Postao sam nervozan kad je zvuk postao jači jer znam da je zgrada stara. Mislio sam da je potres”, rekao je.
Pod ruševinama, rekao je, se jedva mogao micati. Bio je spreman danima čekati spasioce.
“Moji roditelji, koji nisu spavali, pokušavali su izvana iskopati rupu da bih mogao disati. Ako pitate kakav je osjećaj biti ispod ruševina, ne mogu ga opisati. To nije ni strah ni anksioznost, samo želite izaći van svojim bližnjima”, rekao je Ozturk.
“Bio sam u ruševinama. Nisam mogao čuti vanjski zvuk. Ne možete shvatiti da kiša pada već dva dana. Mogao sam zaključiti po hladnom zraku noći. Napravio sam sebi rupe za zrak. Lomio sam beton 20-30 sati. Pripremio sam se da ću čekati još dva, tri dana, misleći da me neće moći pronaći”.
“Hvala Bogu da sam imao telefon, spavao sam s glavom na telefonu. Često sam gubio svijest, pričao sam sam sa sobom. Držao sam predavanja kao da je sa mnom 45-50 ljudi. Pokušao sam doprijeti do kamena kad sam čuo glasove izvana. Moj otac je rekao: Oglasi se, udari kamen jednom ako si ozlijeđen, udari dvaput ako nisi. Onda mi je rekao ‘Jesi li dobro?’, a ja sam udario kamenom o željezo kraj sebe”, objasnio je kako je komunicirao s ocem.
