Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, slikar Goran Žigolić ,poznat po izvrsnom ciklusu aktova i suptilnih veduta i naravno vrlo osobenih skulptura brodova, predano radi na novom ciklusu akvarela s motivom konja.
Gospodine Žigolić, gdje pronalazite Vaše konje?
Prvo morate znati da sam rođen u Đakovu, a to znači da sam u doticaju sa konjima od malena. Posjete ergeli u centru Đakova, ili na Ivandvoru bili su česti. Mogu reći da mi djeca, kad god je prilika, odu kod rođakinje Ivane koja ima konje u Strizivojni i timare ih, jašu. To znači da sam mogao osjetiti tu životinju izbliza, dirati ju, opipati njušku, grudi, promatrati kako se kreće, na kraju kakva mu je anatomija, kosti, tetive koje su najvažnije, glava je posebna priča. Konji nisu izmišljeni, ništa što je živo ne radim iz glave, to ne ide. Svi akvareli su nastali sa fotografija, ili sam ih ja fotkao, ili netko drugi. Neke sam fotkao i tu, na hipodromu Zagreb, a neki su s rodea u SAD-u.
Zašto konj kao motiv?
Zašto konj? Najteže pitanje je najjednostavnije. Otprilike isto kao i akt, izazov, živo biće, živo biće dobiti u njegovom karakteru je teško. Zato što svako zna kada nešto ne štima. To se odmah vidi. Kompleksno je slikati živo biće, pokret, mišiće i kosti,tetive.Tisuće je načina da se naslika loše, a puno manje da je dobro. Da je to konj u svom karakteru, biću, baš konj. Treba puno toga znati da je tamo i ako ne vidiš sebe ali si svjestan da je tu negdje npr. lopatica, preko nje su mišići, ali znaš kako funkcionira i uz sve skupa treba slikati
lapršavo, brzo, osjetiti, jako zeznuta stvar. A kod akvarela još teže. Ovdje govorim o karakteru bića životinje. A karakter čovjekov, lice, to je stepenica više, tu igra i psihologija. Zato ne znam da li je uopće moguće dobro portretirati čovjeka, ako ga se barem donekle ne pozna. Nisam siguran. Konj je doista zasebna priča. Konj je elegantna životinja, kao i lav, kao mačke, samo konja vidimo češće, to je jedan fantastičan izdanak evolucije. Kako izgleda, kako se kreće. Kad prolazi, osjetiš divljenje, strahopoštovanje i mrav je fantastično biće, ali premali je, pa to ne zapažamo. Konj je ogroman. Fascinira veličinom. Kad se popneš na njega visoko, kao na balkon, ali taj balkon je strašno pokretan, snažan, brz, nepredvidiv, a topao, živ.
Je li konj težak motiv za slikanje?
Je kao i sve, meni je sve teško za slikanje. Zato što je to ozbiljna stvar, to je rad,
trud. To ne znači da mi je muka kad idem slikati. Nikako to, je radost, ali je teško jer
očekujem od sebe više. Teško je naslikati dobru sliku. To je možda točnije rečeno. Nastojim ga hvatati u pozama koje su drugačije, neobičnije možda, možda najviše ističu, pomažu konju biti konj na papiru.
Mnogi su suvremeni hrvatski slikari rado slikali konje poput Dubravke Babić, Sirotić, pokojni Marko Kern, Berber i drugi, Kako Vam se njihovi radovi sviđaju?
Postoji razlika u tome što želite reći i na koji način, te koliko u tome uspijevate. Svi
pobrojani slikari su govorili na svoj način. Ja govorim na svoj i teško mi je reći. Ima
slikara na svjetskoj sceni koji su mi fantastični, ali možda sam tu ograničen jer tražim
radove slične mojima, nesvjesno naravno. Ne znam što je tu uzrok, a što posljedica.
Što se tiče konja, za mene postoje drugačiji, meni bliskiji. Na primjer Jean Louis Sauvat, ili Sally Martin.
Za kraj. Nije mi jasno zašto ljudi, kada žele uvrijediti ili omalovažiti nekoga kažu:
‘Baš si konj.’ To nema nikakvog smisla. Konji bi imali više razloga reći jedan drugom suprotno.
