Mili Hadžiabdić, legendarni BiH nogometaš, prisjetio se velike svađe Igora Štimca i Siniše Mihajlovića koja datira iz finala Kupa Jugoslavije između Crvene zvezde i Hajduka.
Igralo se 1991. godine u Beogradu, na stadionu Partizana, pod velikim tenzijama jer su nemiri na teritoriji Hrvatske već počeli. Strijelac jedinog gola u posljednjem finalu Kupa Jugoslavije bio je Alen Bokšić. Ofenzivac splitskog Hajduka, koji je kasnije nosio dres Marseillea, Lazija, Juventusa i Middlesbrougha, šokirao je beogradski tim u 65. minuti za slavlje 1:0.
Otvoreni rat tadašnjih asova Hajduka, odnosno Crvene zvezde bilo je nešto što se nije moglo ignorirati. Kako je sam Hadžiabdić priznao, šrešlo je sve granice fair-playa, pristojnosti i dobrog ukusa. Svega se prisjetio Hadžiabdić, tadašnji igrač Hajduka, za srpski Mondo.
Razbojnik na terenu
“Štimac je bio razbojnik na terenu. S igračima kakvi su bili Bilić i Štimac, što bismo mi bosanski rekli, išao bih u svaki rat. Bili su na terenu persone bez straha. Mogao si im reći kao stariji igrač – idemo, mora se nekad igrati i bezobrazno, ne može se uvijek igrati na znanje”, objasnio je Hadžiabdić.
“Štimac je dugo u Indiji trener, mislim da je puno radio na sebi, na jeziku, priča kao političar, volio bih ga vidjeti da bude izbornik Hrvatske. Mislim da ima poput Mamića taj mangupluk koji paše u Hrvatskoj”, dodao je bivši igrač Hajduka, koji se tada prisjetio okršaja Štimca i Mihajlovića.
“Pokoj duši Siniši Mihajloviću, ali toliko su bili prkosni, bezobrazni, što su govorili jedan drugom na terenu. Znam da ovo publiku interesira, ali to je meni kao Mostarcu bilo neshvatljivo. Štimac je gradsko dijete, iz Metkovića, ali pola života proveo je u Splitu, kulturan momak, a na terenu razbojnik. Ovaj drugi, pokoj mu duši, isto na terenu razbojnik, ali igra drugu poziciju.
Tražio isključenje za obojicu
“Ne postoji igrač na svijetu koji je dao toliko golova iz slobodnih udaraca, država Srbija treba mu podići spomenik. Ali ja sam bio obrambeni igrač, nisam mogao dopustiti da to radim Savićeviću, da ga pljujem, da govorim ‘ovakav si, onakav si’. To su bile takve nacionalne bljuvotine među njima, da je i Mihajlović to priznao na kraju. Tada su prevršili svaku mjeru”, prisjetio se Hadžiabdić.
A na kraju su i Štimac i Mihajlović zaslužili crvene kartone, a Hajduk je u Split odnio trofej i to svega nekoliko tjedana prije nego li je Crvena zvezda postala europskim prvakom.
“Sudio je sudac iz Čapljine Adem Fazlagić, moj prijatelj i zlato od čoveka, stomatolog po zanimanju, divna obitelj. I kad se to dogodilo, ja mu prilazim i pored toga što mi se dogodilo s kćerkom. Prijatelj sam mu bio. Rekao sam mu ‘Ademe, isključi obje te budale. Obojicu!”, objasnio je Hadžiabdić. I uistinu, obojica su isključena.
Jugonostalgičar i komunist
“Ne mogu reći da mi je bio neki poseban naboj, normalno sam ginuo. Imaš neku žestoku premiju i dočekani smo u Splitu kao narodni heroji, bilo je 30.000 ljudi, 10.000 nas je pratilo od aerodroma u Trogiru do stadiona. I onda kad sam izašao na teren, skandirali su mi ime, a dan poslije mi kažu ‘Idite iz Hajduka’. Trebalo je sve to preživjeti. Jedva sam čekao da se pojavi televizija, da kažem sve ovo”, dodao je danas 60-godišnji Hadžiabdić, inače rodom iz Mostara.
Za sebe inače otvoreno kaže da je jugonostalgičar i komunist: “Nikad neću prestati žaliti za tom zemljom, kao i za mojim Mostarom. Uvijek sam bio komunist i ostao sam dosljedan takvom načinu razmišljanja. Nekad sam imao partijsku knjižicu, a sada sam komunist u duši. Nisam kao mnogi koji su to bili, pa su preko noći promijenili dres i priču.
“Kukali su i lajali na tu zemlju, a od nje su dobili sve: posao, stan, luksuzne aute, gradili su kuće, a onda im odjednom ništa nije valjalo. U Splitu mi nikada nisu oprostili što sam u Beogradu pjevao himnu ‘Hej, Slaveni’. Njima na obraz, ja se nemam čega stidjeti. Jugonostalgičar sam i to javno priznajem.”
Igor Štimac: Ostat će ta jedna velika mrlja. FIFA je nažalost pomogla Argentini
