U emisiji Nedjeljom u 2, koju vodi i uređuje Aleksandar Stanković, gostovao je pjevač Duško Kuliš.
Komentirao je zabranu koncerta u Puli gdje je trebao nastupati s drugim izvođačima te objasnio razliku između cajki i narodne glazbe.
Kuliš je prvo uz klavir otpjevao pjesmu ‘Ne kuni me majko’.
Na upit voditelja jesu li mu i prije zabranjivali koncerte, odgovorio je:
“Nisam ovako nešto u svojoj karijeri doživio. U ovoliko godina koliko radim obišao sam cijeli svijet i nisam imao tu vrstu iznenađenja, a u državi u kojoj živim doživim tako nešto. Ja sam na terenu, mene ima po Hrvatskoj. Sve sam saznao iz medija. Osjećam se kao sinoć nakon utakmice. To je šokantna vijest koja te ostavi iznenađenim. Nisam vjerovao da sam to zaslužio. Građanin sam ove države i bavim se nečim što nema veze s politikom. Naime, pjevam o ljubavi i emocijama.”
Stanković ga je upitao: ‘Možda je projektil zabrane ciljao na druge izvođače, jeste li kolateralna žrtva?’
“Moguće je. Nije problem da čovjek pogriješi ako nastoji ispraviti grešku. Nedavno sam u jednoj objavi na Instagramu sve objasnio, no nije mi se nitko javio. Bila je na plakatu za koncert jedna djevojka koju nisam nikada upoznao. Agencija je ta koja je organizirala koncert i mene su samo kontaktirali oko mog nastupa”, rekao je Kuliš.
Vi ste 30 godina na hrvatskoj estradi, kao i na bosansko-hercegovačkoj i srpskoj. Izjavili ste da se u radijskom eteru glas naroda ne sluša. rekao je Stanković.
“Koliko puta sam dosad doživio da mi ljudi nakon koncerta kažu da su htjeli čuti moje pjesme na radiju, ali da se to odbilo. No nisam čuo da postoji direktna zabrana Duška Kuliša. Poslije rata sam odlučio živjeti u Splitu. To je jedna vrsta ograničavajućeg faktora. Kada sam došao u grad dočekan sam od pojedinih ljudi sa splitske scene kao pacijent, a ne netko tko je već napravio ime i karijeru. Možda je to zato što sam u Jugoslaviji bio proglašen izvođačem godine. Bio sam broj jedna nečeg što više ne postoji”, rekao je Kuliš.
Jednom su vas u ratnim godinama dočekali na Carini i pitali gdje živite, je l’ da, pitao je Stanković.
“To je istina. Rekao sam mu da živim u Splitu, a on meni kaže: ‘A ja bacio vaše kazete’. Nitko ne pita Duška Lokina od kuda je, a mene pitaju.”
Vi ste napisali pjesmu Miši Kovaču i Draženu Zečiću. Mislite li da su od vas pojedini kolege zazirali, pitao je Stanković.
“Meni je to bila čast i ne vjerujem da bi me se oni stidjeli. Trenutak zaziranja sam ipak osjetio nekoliko puta. Jednom na letu od Splita za Zagreb čuo sam diskretno ‘evo onog Kuliša’. No nisam takav čovjek kojem je to važno. Imam predivan krug ljudi s kojima živim. Ne vidim problem što sam rođen u Kreševu.”
Ljudi poput vas, zašto se oni ne pojavljuju u eteru? Je l’ to neka vrsta malograđanskog šovinizma?
“Problem je možda dublji. Po meni, raspadom bivše države mi smo otišli od jedne forme, a to je da je svaki u svom prostoru dobio svoj dio kulture. Postoje razni festivali danas, no ranije je to bila kombinacija svega – raznih autora. Onda su ostali veterani koji su s vremenom nestajali. Erozija je napala tvrđavu i polako je grize. Ja sam dolaskom u Hrvatsku ponudio svoje znanje i kompetencije i Croatia Recordsu i ministarstvu. Rekao sam da iskoriste moje znanje da usmjerimo našu mladost – da im ostane uspomena na ono što su prolazili. Prvo je sve bilo divno i imao sam u Splitu veliki koncert”, rekao je Kuliš, prenosi Direktno.hr
