Naša splitska suradnica Antonija Šitum napravila je portret čudesne Ane Paške, splitske umjetnice paških korijena koja već godinama pomiče granice umjetnosti u dalmatinskoj metropoli

Lajkajte našu facebook stranicu

facebook.com/otvoreno.hr

"Improvizije su hibridni izvedbeni eksperiment u koji sam se samo bacila. Nema strukturu kao Slikovnica od pidžame, postoje pjesme koje bi htjela izvest, možda 5-6 njih, kao nekakve puzzle...sve između pjesama je improvizacija, kako doći od jedne do druge pjesme ne znam", tim riječima započela je uvod u razgovor o Improvizijama Ane Paška, pravim imenom Ana-Marija Fabijanić, dramaturginja, izvođačica, glazbenica, ilustratorica, umjetnica  s Paga koja već godinama oplemenjuje kulturnu scenu u Splitu svojim intenzivnim pedagoškim i interdisciplinarnim umjetničkim radom.

Njezinim riječima i ja započinjem ovaj izvještaj, osvrt, intervju, novinarski hibrid jer ne znam na koji drugi način predstaviti lik i djelo žene koja u svojim talentima i kreativnim nagnućima obuhvaća sve arhetipske uloge žene, majke, umjetnice.

"Kad sam doma, sjednem za klavir i sviram ono što mi u tom trenutku dođe, i tu se stvori priča, bilo tekst, bilo muzika, ili me isprepleteno to dvoje odvede u neku pjesmu koju već znam, ali je doživljavam kao potpuno novi krajolik. Tu nastupa improvizacija koja vodi u strukturu same izvedbe", objašnjava Ane izvor inspiracije za izvedbeni hibrid koji je 03. 02. u prepunoj dvorani Hrvatske odvjetničke komore u Splitu izvela na zadovoljstvo prijatelja, polaznika njenih glumačkih i dramskih radionica, i svih ljubitelja njezine umjetnosti koju ljudi najčešće  ili vole ili ne razumiju.

 

Za dobrim konjem prašina se diže

Dok ovo pišem, pada mi na pamet koliko često umjetnička djela izazivaju podijeljene reakcije među kritičarima i publikom, što se često uzima kao potvrda da se radi o nečem važnom ili neobičnom.

Zadnji primjer dobrog konja, ili bolje rečeno majmuna oko kojeg se diže prašina je prošlogodišnji dobitnik Palme d'Or na Cannes Film festivalu, film The Square švedskog redatelja Rubena Ostlunda, koji je neke oduševio brutalnom crnohumornom kritikom suvremene umjetnosti i društva kojim vlada diskurs političke korektnosti i konformizam pojedinca, zarobljenog u okvirima vlastite socioekonomske realnosti, a neke razočarao upravo suvišnim moraliziranjem i dociranjem, i to upravo ondje gdje to može biti zamijenjeno filmskim jezikom, ili u najekstremnijem slučaju, dramskom pauzom ili tišinom, kao bitnim često zapostavljenim elementom gradnje strukture umjetničkog djela.

Ono što povezuje Aninu izvedbu s filmom The Square mozaična je struktura u kojoj svaki element ili priča može stajati samostalno. Ono što ih razlikuje je to što Anina umjetnost nije sračunata; ona ne moralizira s visoke pozicije, nego čak i onda kad se izruguje, čini to s empatijom prema vlastitim likovima, počevši od otočkih karaktera Paga s kojeg je potekla, intelektualnih glavešina natečenih od umnog nadimanja u klaustrofobičnom krajoliku sobe u metropoli, ljubomornih tuka koje ni ne znaju da su tuke, do osobenih splitskih redikula, čiji smijeh Božjeg luđaka razgaljuje dušu i upozorava na ispraznost i mrak koji nastane kada zaboravimo na istinske životne vrijednosti.

 

Djeca su najbolji kritičari

Tu je Ane bliska Luciću kojeg izuzetno cijeni, i svim onim velikanima duha koji sačinjavaju panoramu Našeg malog mista. Koliko je njoj samoj bitna reakcija publike i ljudi od struke, kaže:

"Ne bojim se tumačenja svoje umjetnosti. Najiskrenije reakcije mi ipak daje moje dijete...Znam da sam na dobrom putu kada uspijem dobiti njezinu pažnju. Dijete sa prisutnošću reagira, i promatra to ne kao značenje, nego kao doživljaj, što i jest bit moje umjetnosti. Mala se onda uvuče u igru; bilo bi super da se to dogodi i sa publikom, ali svjesna sam da ljudi često dođu sa određenim očekivanjima i teško im se opustiti u tom smislu. Ono što ja želim je dovesti se do toga da ne moram ispričati neku suvislu priču, npr. Priču o ljetu, nego da dođem do nje, na primjer cupkanjem nogu koje se dalje razvija"

Anina priča u Splitu počinje 2011. godine kada se kao dramska pedagoginja zaposlila u glumačkom studiju kazališta PlayDrama pod umjetničkom palicom Elvisa Bošnjaka. U Split ju je dovela  ljubav prema muškarcu koja se uskoro pretvorila i u ljubav prema gradu čija ležernost življenja i sirovi humor odgovaraju njezinim mediteranskim izvorima.

O iskustvu studiranja na Akademiji  ima pozitivan stav, unatoč vlastitom otporu prema tradicionalnom kazalištu, koje se još uvijek bazira na Stanislavskom i na riječi kao nositelju dramskog.

"Akademija mi je puno toga dala. Tu se nagomila mnogo informacija koje moraju proći kroz filter vlastitog iskustva... Ja i dalje tražim svoje mjesto u svemu tome, želim pratiti što se događa i istraživati što je to za mene izvedba. Iako sam završila osnovnu glazbenu školu za klavir te sam samouka u učenju sviranja gitare, harmonike i još nekoliko instrumenata, u jednom momentu sam došla do toga da  ne želim izvoditi samo tuđe stvari, prvo iz poštovanja prema drugim autorima, a kao drugo, u meni samoj ima toliko pjesama, svugdje oko mene su glazbene priče... Tu istitucionalizirano znanje pomaže jer je organizirano. Imala sam tu sreću da na Akademiji, pa i sada na splitskom UMAS-u gdje studiram film i video,  kao mentore mogu odabrati profesore koji njeguju autorski stav. Volim učiti i slušati, prelaziti iz jednog medija u drugi jer mi upravo takvo suprostavljanje medija omogućuje da bolje razumijem prirodu samog medija" , ispričala je.

 

Stopama Grotowskog

Ane je još za vrijeme studija surađivala sa češkim nezavisnim kazalištem Teatro Continuo, teatrom slike, kako ga sama naziva, na čijim je ljetnim projektima dvaput sudjelovala, što je dosta utjecalo na nju kao autoricu, u smislu da su joj se pojavili konkretniji obrisi ideje kazališnog laboratorija, o kojem je govorio veliki kazališni teoretičar Grotowski. Kao uzore navodi još i Philippe Genty-ija, lutkara i izvedbenog umjetnika koji dosta radi sa plesačima, a od književnika Alessandra Baricca, Nicole Krauss i našu Olju Savičević-Ivančević.

U jeku kontroverzi oko predstave Olivera Frljića, s kojim je  i studirala, upitala sam je što misli o političkom kazalištu i samoj ideji da umjetnost može mijenjati postojeće stanje.

"Mislim da je općenito pitanje angažiranosti u umjetnosti upitno. Što to uopće znači? Po meni je veći angažman ako te neko svojim radom potakne na dobrotu, ljepotu, humanost, nego na provokaciju koja vuče za sobom novu provokaciju, i tako u nedogled. Angažirano kazalište se bori protiv loših navika i osobina društva tako da ih  naglašava. To me podsjeća na borbu protiv pušenja gdje se velika pažnja pridaje tome "moram prestati pušiti", naglašavajući sve negativnosti tog čina i time hraneći samu ideju pušenja, umjesto da steknemo novu pozitivnu naviku koja bi mogla zamijeniti pušenje", mišljenja je Ane koja smatra da je u pozadini života, osobito života u umjetnosti ljepota i magija. O pedagoškom iskustvu rada u PlayDrami kaže da joj predstavlja bogato životno iskustvo.

"Tek tada u konkretnom radu, shvatila sam koliko mi je pomogao studij dramaturgije. Najednom se svo to silno mentalno znanje materijalizira. Jako sam zahvalna Elvisu Bošnjaku što mi je dopustio da razvijam vlastite strategije. Nikada se striktno nisam držala popisa vježbi, iako je postojao plan i program kojeg smo se morali držati. Procijenila bih što mi grupa u tom trenutku energetski traži. Ta metoda nadogradnje već postojećih vježbi ostala je usvojena i nakon mog odlaska iz PlayDrame. Predstave koje sam radila s polaznicima su nastajale iz procesa vježbi, npr. Ja, klaun, Klupa, Majkovanje, ili ciklus Nasmijati Andersona, u kojemu djeca prezentiraju pet  Andersonovih priča, svatko  na svoj način. U takvom radu stvar postaje organska; polaznici postaju jednaki kreatori, a moj zadatak je da od tog materijala sastavim tekst i dramaturgiju."

Nakon  odlaska iz PlayDrame, koji se dogodio u trenutku kad je, kako priznaje, prestala kreirati i i osjetila potrebu da  krene stvarno raditi na svoj način, posvetila se vlastitim autorskim projektima. Rezultat toga je i glazbena predstava Slikovnica od pidžame postavljena 2014. u splitskom Gradskom kazalištu mladih, popraćena izložbom i knjigom koja obuhvaća pjesme i ilustracije naslikane vlastitom rukom, te projekt JaMajka Dream, također sastavljen od knjige i predstave, posvećen iskustvu majčinstva u kojem je Ane jedna od četiri izvođačica, te autorica teksta i glazbe.

 

Splitska kolektivna svijest

Studij filma i videa koji je u međuvremenu upisala pomaže joj objediniti sve medije koji je zanimaju, a uvjetna prednost koju film nudi je ta što je puno brži od kazališta  za komunikaciju.

Neko bi se mogao zapitati što jedna takva umjetnica božanskog glasa, široke akademske naobrazbe,virtuoz pjesničkih vratolomija i umjetničkih vizija koje natkriljuju krovove pod kojima žive ljudi, s njihovim predodžbama o tome što umjetnost jest, radi u gradu koji se često odriče upravo onih najvećih  među njima.

"O Splitu pa i u samom Splitu je prisutna kolektivna svijest: 'ovde nema ničega,  ovde se ne možeš zaposlit ako nemaš vezu'. Čini mi se da ljudi to ponavljaju kao mantru i lako odustaju. Ja smatram da je Split grad s ogromnim potencijalom upravo zbog toga što nema osustavljene strategije razvoja. To zahtijeva određenu količinu ludosti i hrabrosti, a pitanje je koliko su ljudi spremni na to. Ono što mene privlači Splitu je to što ljudi ovdje znaju guštat. Volim splitsku zajebanciju koja je greza ali čista. Ovde te ljudi vole ili ne vole, ali znaš na čemu si. Split je zdrav okoliš za život, ima puno životopisnih likova, jako puno priča koje su u svojoj srži čisti Mediteran...", objašnjava Ane svoj odnos prema gradu koji ju je osvojio i kojeg sama nenametljivo, ali neustrašivo osvaja širinom Umjetnikove vizije.

Improvizije su prošle uz aplauz, budnu pažnju i onu vrstu smijeha koja se kotrlja po livadama i vrišti: "Lipo mi je". Bilo da pjeva u prigodno komponiranim rimama na temu bračnog suživota i svakodnevnih životnih situacija, bilo da recitira na paškom dijalektu na kojem se psuje i kara iz srca, bilo da se zahvaljuje svom ocu koji joj je bio najveća podrška kad ga je za vrijeme psihičke krize koju je proživljavala na studiju dramaturgije, obavijestila da odlazi na svojoj bicikli prema Suncu kojeg su se ljudi odrekli i bacili ga na Zemlju, da bi gazili po njemu svojim bolesnim ambicijama i uskogrudnošću; bilo da proziva Anarhište koji citiraju Lenjina i Bakunjina i ne jedu banane jer suosjećaju s malim Afrikancima, a pritom ne znaju riješiti vlastite životne probleme i biti ljudi u vlastitom okruženju, prema materi, prijatelju, bratu, ljubavnici; bilo da u međuigri između klavira i gitare izvodi smiješne gegove iz zatečenih situacija, ili promatra posjetitelje u oči,  Ane Paška u sve što radi unosi dozu čarolije i magije koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

 

David Bowie s Paga

Neki su za vrijeme izvedbe plakali, većina ih se smijala, a našao se i jedan od onih živopisnih splitskih likova koji bi se svako toliko prenuo iz sna i dobacio nešto u stilu "dosta  više s tim", "gluposti"...Ovaj lik nije imao Tourettov sindrom kao lik u filmu The Square, niti mu je Ane odgovorila na politički korektan način kao umjetnik u filmu, već je prihvatila njegovo negodovanje kroz igru koja je izazvala nove salve smijeha.

Jedan od prisutnih posjetitelja je kasnije izjavio da ga autorica podsjeća na David Bowieja, vjerojatno  misleći da  prostor kojim putuju Anine Improvizije više odgovara prostoru Svemira nego dvorani odvjetničke komore. No, sve to ionako nije važno jer misija Ane Paške je osloboditi se i komore i svemira, osloboditi se u konačnici i Slobode kao koncepta koji je sam po sebi dovoljan. Velika sloboda zahtijeva i veliku odgovornost,  jednom je netko velik izjavio. Tu odgovornost  prema publici, a prije svega prema vlastitim talentima Ane Paška nosi sa dozom profinjene elegancije, magične onostranosti, mediteranske zaigranosti koja njezine izvedbe čini pravom poslasticom za osjetila i provokacijom za misli van ladica u kojima su se udobno smjestile.

(Ane trenutno vodi i kazališni studio za odrasle Backstage po uzoru na već postojeći studio u Zadru kojeg vodi njezina dugogodišnja suradnica Mia Zara. Od 2013. jedna je od vodećih silnica i suosnivačica Kazališta Besa, prvog profesionalnog otočkog kazališta u Hrvatskoj sa sjedištem u Visu, koji isključivo radi autorske predstave, a u svom djelovanju objedinjuje ideju kazališnog laboratorija i održivog permakulturalnog razvoja. Kazalište Besa poprima sve veći međunarodni značaj, a prošlo ljeto održan je peti po redu kazališni kamp na otočiću Svecu, za vrijeme čijeg trajanja su održane predstave, koncerti, kazališne radionice, izložbe, permakultura, na kojima su sudjelovali mentori i polaznici iz Hrvatske i inozemstva.)

Antonija Šitum 

Reci što misliš!